Čini mi se da ne postoji neka voćka, povrćka ili žitarica da nam ne ispiraju mozak sa pričom kako joj je porijeklo od svuda samo ne iz naših krajeva. Sve što imamo ili radimo su nam donijeli drugi i poučili nas tome. Nameće se sasvim logično pitanje, šta su naši stari uopšte jeli prije negoli su nam sve odnukud donijeli i da li su išta znali raditi osim golim rukama, jer su nam i sve alatke odnekud donijeli. Mora da su naši stari izgleda samo pasli travu i glođali kamenje. A i vodu su nam donijeli, ni to nismo imali.
Srp nije sigurno nešto što nema veze sa nama Srbima. To je naša alatka koja je dobila ime po nama, ali se zbog jednačenja suglasnika po zvučnosti odomaćila kao SRB, a ne kao SRB. Za razliku od srpa koja je više poljoprivredna alatka, ratnička alatka nalik srpu se zvala srblja, a danas je poznajemo kao riječ sablja.
Da nije samo slučaj sa imenovanjem alatki po narodu koji ih je osmislio i koristio, imamo i imenovanje biljaka po Srbima. Ne mislim pri tome na „Srbsku salatu“ :-), nego na drvo brekinju koje na latinskom u imenu ima naziv „srbska“ - Sorbus domestica i Sorbus torminalis. Već sam više puta ubjeđivan da mi se pričinjavaju stvari i da ovo Sorbus, ne znači srbsko. Nisu mi tačno znali pojasniti, šta znači, ali su mi histerično objašnjavali da sigurno ne znači ništa srbsko.
Inače je ovo drvo veoma ljekovito, unutrašnja kora liječi šećernu bolest, smanjuje masnoće u krvi, snižava krvni pritisak, čisti pijesak iz bubrega, poboljšava vid i liječi prostatu. Dakle, veoma korsno drvo.
Ima više drvoreda u Sarajevu sa ovim drvetom, ali poslije suočavanja sa njegovim imenom na latinskom ne bi trebalo da se desi isto što se desilo i sa topolama na jednom ostrvu u Dalmaciji tokom razbijanja Jugoslavije. Neko je posjekao drvorede topola na ostrvu sa izgovorom da se srbsko drvo ne treba tu nalaziti. Huligani nisu shvatili da pjesma „Od Topole pa do Ravne gore“ ne govori od drvetu topoli nego o gradu Topoli.
