Poslednjih godina česta i žučna rasprava vodi se oko davanja i mijenjanja imena ulica i trgova u čitavoj regiji. Vrlo su rijetki nazivi koji su vječni, inače, prolaznost i vječnost su upravo vječiti izazovi umjetnika. 

Negdje u vožnji prema Konjicu bračni par iz Švajcarske, koji je pošao na more, primiše u svoja kola starijeg pješaka u otrcanoj i izbledjeloj garderobi, koji je uz to bio i ćutljiv neki čovjek. 

- Nismo trebali primiti ovog čudaka, zašto si mu stao - prebacuje gospođa u šeširu svom mužu na njemačkom jeziku. 

- Nisam ja čudak, svi smo mi samo ljudi - progovori,čovjek na čistom njemačkom jeziku, na zaprepašćenje turista i opet zaćuta. 

Nakon kraće vožnje, žena ko žena, poče ponovo da zvoca svom mužu, ali sad na francuskom: 

- Jesi li ti vidio klošara, zna njemački... 

- Gospođo, nisam ja nikakav klošar - odgovori starac na odličnom francuskom jeziku.

Nastade tajac, dugi neprijatni tajac, dok se automobil polako spuštao ka Konjicu. 

- Malo smrdi - ne izdrža žena još jednom da progunđa, ali sasvim tiho, ovog puta na italijanskom jeziku. 

- Smrdite vi iz bogate Švajcarske - odgovori i na italijanskom, čudni saputnik.

- Vi nikad niste bili tamo gdje sam ja, niti ste poznavali ljude kakve sam ja. Zaustavite da izađem -  i ode pješice prema Konjičkom mostu. 

Ko zna šta su mislili i kako su raspravljali Švajcarci u automobilu sve do mora tih davnih šezdesetih godina. 

Da li su ikad saznali da su upoznali poznatog slikara Lazara Drljaču, ljubitelja prirode i posljednjeg bogumila, kako je on sebe samonazvao. 

Rođeni Krajišnik iz Blatne, odrastao je u Sarajevu gdje je završio građevinsku školu. 

Negdje 1906. mladi Lazar je dobio 16 dana zatvora zbog pjevanja srpskih pjesama, pa nije imao pravo polagati godinu dana maturski ispit. 

E, tada je besposlen i siromašan konkurisao za idejni i izvedbeni projekat prve crkve u Palama i pobijedio. Da taj naš poznati slikar, koji je kasnije završio Likovnu akademiju u Beču, je autor naše crkvice, sa slike, oko koje ćemo se kasnije vijekovima okupljati. Prolazili su i ratovi, padale su i države, mijenjaju se i vlasti i političari, smjenjuju se i generacije običnih smrtnih ljudi, a naša mala crkva čini sabor i u dobru i u zlu. Jedino je neko zaključio, tek kad je osvještana 1909. godine, da je malo ukoso, da nije baš precizno postavljena istok - zapad.

Lazar Drljača

Vjerovatno je grešku napravio izvođač radova. Uostalom svi smo mi pomalo ukoso.

Uglavnom, gotovo je potpuno zaboravljen slikar i arhitekta Lazar Drljača, koji je u Beču završio Likovnu akademiju , koji osam godina imao atelje u Parizu, gdje se družio Bijelićem, poznavao Pikasa, koji je naučio i italijanski kao internirac u Italiji. 

Zašto je Drljača napustio Pariz, Beč i Sardiniju? Zašto se odjednom vratio u svoje rodno mjesto? Ko zna šta čovjeka natjera da se povuče u samoću i u prirodu? 

Dugo je živio u Šantićevoj vili na Boračkom jezeru i u kolibi u jednom srpskom obližnjem selu. Hranio se hranom iz prirode, vrlo je malo jeo i izbjegavao je ponuđenu hranu. Boje za svoje slike takođe je spravljao od prirodnih sastojaka. Ma bio je običan vegan koji i sada pomalo izazivaju čuđenje običnih ljudi. A to njegovo bogumilstvo je, po meni, obični protest razočaranog Srbina iz Evrope, kao što je i svevremena Desanka Maksimović osudila strašni Zakonik Dušana Silnog. 

U Drugom svjetskom ratu njegova atelje-koliba je potpuno izgorjela, sa svim njegovim djelima. Poslije tog rata živio je siromašno i teško je zarađivao kao kosac i holcer, da bi se prehranio. Poživio je punih 87 godina i umro Borcima kraj Boračkog jezera i blizu Neretve, u koje je bio zaljubljen, 1970. godine.

Imao sam srećnu priliku da posjetim Izložbu njegovih sačuvanih djela u Muzeju savremenih umjetnosti u Sarajevu. Posebno me dojmila slika "Tri ratnika" i "Trebević pod oblacima". Konjičani su, tek po smrti umjetnika, postali izuzetno ponosni na slikara Drljaču, napravili su mu prvo spomenik od hrastovine, a kasnije, poslije ovog posljednjeg rata, su mu podigli lijep vječni stećak. Mi Paljani volimo samo svoju lijepu crkvu. Zasad?

A ulice ko ulice daju se odoka dok majstori odu. 

Autor: Slobo Kovačević