U dolinu, kao na dno male čaše, uvukla se magla i preprela sa noćnom tamom koja zimi zna biti gusta kao tijesto, ono koje majka jutros mijesi i u koje stavlja nekoliko puta opran novčić. Juče nas je otac narumenio krvlju- po jedna kap za čelo, bradu, desni i lijevi obraz. I zaista jesmo jutros rumeni svi, kao jabučice što su jesenas zrele dolje na sred polja. Svečani, obučeni u ono što se čuvalo za najradosnije rođenje u godini, Božić, sjedimo, jedno drugom do uha i osluškujemo. Čuće se škripa koraka kad polaznik dođe. Zaledile su se staze po snijegu, vidjela sam jutros prozor ukrašen mrazem i injem. Kažu da to valja za Srbe- da je Božić hladan i sniježan. Bolje se kale i bivaju bolji.

Tu iza vrata, sakriveni, čekamo. I ukaza se nasmijano lice koje je u trenu bilo zasuto žitom. „ Sve vam igralo i pjevalo“!!! Najljepše želje za zdravlje i napredak zaviorile su se iskricama vatre, žureći ka nebu, koja će prije stići. Molitva pred spavanje očitana na malom mekom jastuku, ispod teškog vunenog jorgana, nastavila je jutros da teče poput nabujalog potoka. Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti ime Tvoje… najstarija molitva koju nam je Gospod ostavio, najljepši eho imala je jutrom o Božiću.

Mnogo malih svijeća prespavalo je u žitu, da bi jutros svaka išla od ruke do ruke, i tako zapaljena plamenom najčistije hrišćanske ljubavi, obišla bi sve ukućane koji se najsrdačnije izljubiše mirbožeći se.

Na stolu je stajala topla pogača, i ona sad rumena kao i mi. Pažljivo smo opet gledali u majčine ruke, ne bi li vidjeli u kojem se odlomljenom komadu nalazi novčić. Značio je sreću i napredak, a i onaj ko ga nađe, kažu imao bi novca tokom cijele godine. Nama on nije predstavljao bogzna šta. Naše valute i novčanice bile su bukovo i ljeskovo lišće, pokoji kamenčić i sitna kruška. Na stolu je stajala vrela pura, natopljena sa dosta ulja u kom su se čeljad ogledala. Pažljivo smo u njoj tražili svačiji lik, a u sebi bi odahnuli kada bi se u njoj oslikalo majčino lice. Kažu da se prije nekoliko godina djed nije ogledao, iako je svima rekao da jeste, odmahujući rukom.

Stari Brnjo, dobroćudni šarplaninac, lijeno je protezao šape i čekao da dobije svoju gozbu. Običaj je bio da neudate djevojke svoje ime daju svakoj poredanoj koski, pa koju bi pas prvu pojeo, ta bi se prva i udala prije narednog Božića.

Po polasku kući polaznik bi dobijao pogaču, bijele vunene čarape, plećku, rakiju, najljepšu jabuku, onu rukom ubranu sa grane, a ne onu što je tresnula o zemlju. Nakon što isprati ovog dragog gosta baka bi išla redom i kadila bi isto ko i nas čeljad, kolibu, ambar, ibrike, čanke, ovce, jagnjad, krave, volove… i sve živo što je disalo na našem parčetu zemlje i neba. Svi su znali da je Božić. Čak su i ovce bile nekako bjelje. Činilo se da i one runo promijene pred ovaj veliki dan. Baka Janja nam je u ruke davala male sjekirice i oštrice uz riječi „Idite redom i kao bajagi zaprijetite svakom stablu da rodi. Ona će se prepasti i donijeće vam rod i ove godine“… A mi svako po svojoj volji, od jabuke, do trešnje, kruške, oraha… I rađalo je… i sjeme i pleme i pšenica.

Božić se čestitao tri dana, a i duže… sve do trenutka dok svakog seljanina nisi sreo. Kad ga sretneš prvi put u godini nisi ga pozdravljao sa „Dobar dan!“, već sa „Hristos se rodi“, a potom sa „Hristos se javi“. Bog se nosio na usnama i u srcu, na njegovom najčistijem i najpitkijem izvoru. Pamte Srbi mnogo tužnih Božića, zalivenih krvlju življa, a ne brava, ali opet slave Bogomladenca i jedinoga Boga Živoga, jer kada nisu imali ni koru hljeba ni opanaka, imali su uz sebe i sa sobom Boga!

Prag kućice u magli večeras je pust. Prazna je, a iz nje i dalje čujem našu pjesmu. Čujem naše želje i molitve i priče i pouke koje se nikada neće zaboraviti. Kad sam ga prešla i otišla dalje, znala sam da odlazim kao čovjek, bistrog uma i čistog srca, kakvi su bili svi oni koji su disali pod tim krovom, građenom na četiri vode. Večeras, pred večernje bogosluženje, kao taj drveni prag, prelazim prag Crkve Svetog proroka Ilije. Osveštana nam je ikona naše slave. Ovog Božića moj sin na dar dobiće, ikonu i kandilo. Znam da se ono nikada neće ugasiti.

Slava ti Gospode! Neka nam vjera bude čista i mirisna kao novorođenče.

Piše: Bojana Marković