Metar drva najmanje 120 KM, plus rezanje i cijepanje, tona kvalitetnog peleta više od 500 maraka.

I jedna i druga vrsta ogreva duplo je skuplja, nego prije pet-šest godina. I struja je poskupjela, pogotovo za one koji troše više.

U ove vrele ljetnje dane mnogi u Srpskoj sa zebnjom razmišljaju kako će prezimiti predstojeću zimu.

Grijanja do ljeta

Ni klimatske promjene ne idu nam na ruku. Istina, zime su toplije nego ranije, ali nema više pravog proljeća.

Sezona grijanja zna se razvući skoro do kalendarskog ljeta. Prethodnih godina nije bila rijetkost da se vatra mora založiti, ili grijalica uključiti, čak i krajem juna.

Dobra vijest je da nestašice ogreva više nisu aktuelne. Istina, u nekim mjestima valja pričekati nekoliko sedmica od narudžbe do isporuke, ali i drva i peleta ima dovoljno. Naravno, za one koji mogu da ih plate.

Za Milosava Živkovića iz Banjaluke pare nisu problem, pa je pre dvije godine odlučio da kupi novu peć za centralno grijanje za svoju kuću i da sa drva pređe na pelet.

Nije, kaže, više mogao da se bori sa rezanjem, cijepanjem i slaganjem i do 20 metara drva.

Ali, lani je bio u velikom problemu: ne samo da je cijena peleta „skočila“ na skoro 1.000 maraka po toni, nego je bila prava muka nabaviti ga.

– Ove godine sam pelet nabavio po cijeni od 530 KM po toni, s prevozom. Stigao mi je prošlog mjeseca, sad je možda i skuplji – navodi Živković.

Nabavka ogreva prava avantura

Dobavljači kažu da poskupljenja nije bilo, bar ne za sada, i da je cijena tone peleta od 440 do 550 KM, u zavisnosti od kvaliteta i od toga da li je uračunat prevoz. Ni ove cijene, međutim, nisu naivne.

– Grijanje na drva, čak i kad imate centralno, još uvijek je najjeftinija varijanta, ali oko toga ima puno posla, a i pitanje je koliko će za koju godinu koštati drva i da li će ih uopšte biti – smatra Milosav.

Većina njegovih komšija grije se na drva. Nabavka ogreva je za njih pravi poduhvat.

Metar bukovine, „pred kućom“, u Banjaluci košta 120 KM, a u Prijedoru čak 130 KM, dok je u nekim drugim mjestima u Srpskoj tek neznatno jeftinija.

Na tu cijenu valja dodati troškove rezanja i cijepanja. Ove usluge, koje su ranijih godina bile po šest do osam maraka, sada su znatno skuplje: rezanje 10 do 12 KM, cijepanje 12 do 15 KM po metru. Što je drvo krupnije, rezanje i cijepanje je skuplje.

Tako u Banjaluci, na primjer, metar drva, kad se sve sabere, košta oko 150 KM, što će reći da domaćinstvo koje se grije na centralno mora iskeširati odjednom oko 3.000 KM za 20 metara drva.

Oni skromniji, koji se zimi okupljaju oko jednog šporeta, moraće za 10 metara ogreva platiti 1.500 KM.

Štede cijelu godinu za drva

Sa manje od 300 KM penzije, baka Zora ne može sebi priuštiti ovakav luksuz. Ona je već navikla da zimu predevera sa pet-šest metara drveta. Da bi kupila i toliko, štedi cijele godine.

– Ove godine se, bogami, otelo. Skupoća. Djeca su mi priskočila, kao i uvijek kad zaškripi – kaže baka Zora.

Ni iscijepana drva u paletama nisu jeftina: jedna paleta od 1,8 metara košta oko 180 KM, plus prevoz. Iskusniji, međutim, kažu da ova opcija nije isplativa, jer to najčešće nije „prava metraža“.

Mnogi misle da je najisplativije kupiti ogrev direktno od „Šuma RS“, u balvanima, po cijeni od 105 KM po kubiku. Iz jednog kubika se dobije 1,5 prostorni metar drveta.

Ali, u ovakvom slučaju, treba platiti prevoz, plus rezanje i cijepanje, koje je za ovakvo drvo najskuplje.

– Kad se sve sabere, opet metar izađe oko 120 do 130 KM. Nije neka ušteda, ali je ogrev kvalitetniji – tvrdi jedan domaćin iz okoline Banjaluke.

Na ovu varijantu često se odlučuju i u Doboju i okolnim mjestima.

Uz naše plate nijedna opcija ne valja

Dragan Banjac, direktor Šumskog gazdinstva „Doboj“, kaže da drveta za ogrev ima dovoljno, mada je ova godina bila teška za šumare. Do juna se, zbog kiša, nije moglo u šumu.

– Na našem području, koje obuhvata 10 opština, imamo 12.000 hektara više privatne, nego državne šume. U tim šumama je drvo na panju 55 KM po kubiku, a kad se plate dodatne usluge, kubik izađe oko 90 KM. To je dobra opcija za domaćine koji imaju svoje traktore – objašnjava Banjac.

Uz naše plate i penzije, nijedna opcija nije dobra, smatra Murisa Marić, izvršna direktorka Udruženja „DON“ iz Prijedora, koje se bavi zaštitom prava potrošača.

– Za one koji imaju tu mogućnost, ipak je Gradska toplana najbolji izbor. Nije jeftino; u Prijedoru, recimo, za stan od 60 kvadrata plaća se 110 KM mjesečno, tokom cijele godine, a priča se i o poskupljenju. Ipak, bolje je i to nego platiti odjednom ogrev za cijelu sezonu – kaže ona.

Pelet lošeg kvaliteta

Smatra da, iz istog razloga, nije loša opcija ni grijanje na struju, pogotovo u zgradama koje nisu priključene na toplanu, jer domaćini mogu da isključe grijanje kad nisu u stanu, pa se tako nešto uštedi.

– Ko živi u kući, nema mnogo izbora. I drva i pelet su skupi za naše prilike. Uz to, tržište je preplavljeno peletom lošeg kvaliteta, kojeg se troši više, a i peći treba čistiti svaka dva-tri dana – kaže Marićeva.

Ona ističe da se u ovo doba godine većina porodica suočava s troškovima, koje je teško isfinansirati bez uzimanja kredita. A kredit je, podsjeća, dodatni trošak i finansijska omča oko vrata.

– Opremanje djece za školu ili fakultet, spremanje zimnice, nabavka ogreva, sve se to odjednom sruči na tanušne kućne budžete. Ako samo za drva ili pelet treba iskeširati odjednom 1.500 do 3.000 KM, jasno je da mnogi posežu za kreditima. Kad se uračuna kamata, ispada da metar drva više nije 150, nego 170 ili čak 200 KM – kaže Murisa Marić.

Posebna priča su, kaže, penzioneri, koje osim banaka salijeću i mikrokreditna društva sa naoko „povoljnim“ ponudama.

Mnogi se upecaju, a rijetki su oni, koji poput bake Zore iz naše priče, štede za ono što je neophodno.

– Iako siromašni, postali smo potrošačko društvo, a to je najgora kombinacija. Zaboravili smo da štedimo i da na vrijeme mislimo na ono što nas čeka, pa građani klize u dužničko ropstvo. Dakle, ili ropstvo ili smrzavanje, izbor je prilično jeziv – zaključuje Marićeva.