Čuvanje Hristovog groba predstavlja drevni običaj koji je u hrišćanskom svijetu zabilježen samo u Jerusalimu i Vrlici, malom mjestu u Hrvatskoj smještenom između planina Dinare i Svilaje, navodi za Srnu dvadesetogodišnji Aleksa hadži Dragić, jedan od čuvara Hristovog groba.

Čuvanje Hristovog groba - običaj koji postoji šest vijekova

Tačni podaci o samim počecima ovog običaja nisu zabilježeni u istorijskim izvorima, ali prema usmenim predanjima postoji najmanje 600 godina.

Duga tradicija je utkana u taj pravoslavni običaj, koji je najvjerovatnije i u Vrliku donesen iz samog Jerusalima.

Čuvara Hristovog groba odlikuje čojstvo i junaštvo

Posebnost običaja je to što čuvar Hristovog groba ne može da bude svako.

- Čuvari mogu da budu ljudi isključivo koji su rođeni na prostoru opštine Vrlike iz jednog od sela iz okruga manastira Dragović, podignutog 1395. godine, ili u današnjoj situaciji ljudi koji vode porijeklo iz tih krajeva. To su opet odabrani ljudi sa visokom spoznajom za dobro, moral, junaštvo i čojstvo.

Radi se o dostojanstvenim ljudima koji su spremni da tu tradiciju iznesu u najboljem svjetlu - priča Aleksa, koji ne krije radost što je jedan od 60 članova, koliko broji društvo "Čuvari Hristovog groba".

- Dalmacija je srpska etnička i istorijska pokrajina u kojoj je pravoslavna vjera imala dinamično iskustvo i tragičnu istorijsku sudbinu - kaže Aleksa.

Pravoslavni Srbi su u njoj vijekovima vodili bitku za nacionalnu i vjersku posebnost i slobodu.

- Po vizantijskim izvorima, najzapadnija srpska pokrajina u Primorju bila je takozvana Paganija, koja je zauzimala krajeve između rijeka Neretve i Cetine - priča Aleksa o istoriji svog naroda u Dalmaciji.

"Srblji" se na gornjoj granici Cetini pominju 1436. godine kao stočarsko stanovništvo sa lokalnom samoupravom i širokom unutrašnjom autonomijom. Aleksini korijeni potiču iz srpskog sela Otišić, nadomak Vrlike, koje je odvijek bilo "gnijezdo" velikih i čestitih ljudi.

- Čuvari Hristovog groba predstavljaju potomke takvih Srba i njihovi vaskršnji običaji su najtipičniji mentalni kod dinarskog psihičkog tipa. Njegovanje tradicije je od izuzetne važnosti, ali ono se ne zaustavlja samo na svečanostima i svetim službama. Biti čuvar znači nastavljati svoj rad i kada se nošnja skine, biti čuvar znači nositi tu istoriju i svjedočanstvo sa sobom i biti živi primjer te naše prošlosti i neprekidnom borbom doprinositi na očuvanju našeg indetiteta kroz kulturna dobra i iznošenjem stvari onakvih kakve jesu - priča Dragić.

Aleksa otkriva da je običaj čuvanja Hristovog groba naslijedio od oca i djeda, koji su, takođe, bili čuvari.

- Listajući stare albume naišao sam na slike oca u nekoj čudnoj, ali prelijepoj nošnji i pitajući ga o tome slušao sam sate i sate priča o običajima i čuvarima. Poželio sam i ja biti jedan. Želja za oblačenjem nošnje bila je prisutna daleko prije nego ću je i obući, dok jednog dana nisam dobio poziv od dobrog prijatelja koji mi je predložio, ako želim, da dođem na sastanak i možda budem čuvar - priča Aleksa.

Prema njegovim riječima, oblačenje narodne nošnje za njega je bila prava radost.

 - Prvo moje oblačenje je za mene bilo i simbolično jer sam doživio dvije velike radosti. Oblačio sam nošnju svog kraja i nosio sam je na bogosluženju u Hilandaru - to je jedan predivan osjećaj na kom sam zahvalan Bogu i od tada počinje moje službovanje i trud da doprinesem udruženju i rodnom kraju koliko mogu - kazuje Aleksa.

Dalmacija - bedem koji povezuje srpske zemlje

Dalmacija je, za Aleksu, bedem koji sve povezuje svojom istorijom i ljudima koji svjedoče istinu - ona predstavlja prvu liniju odbrane od svake laži onih koji pokušavaju da bace ljagu na srpski narod. Aleksa zato želi da se vrati u kraj odakle su njegovi preci otišli u svijet.

 - Želja za povratkom svakako postoji, ako Bog da - dogodine u Kninu! - poručuje dvadesetogodišnji Aleksa.

Svojim vršnjacima je poručio da čuvaju tradiciju i običaje kako bi se sačuvao identitet Srba iz Dalmacije, naroda koji je doživio stradanja, muku i patnju. Iako živi u Beogradu, gdje je i rođen, Aleksa hadži Dragić sa velikom ljubavlju priča o srpskom selu Otišić, Vrlici i običajima koje su Dalmatinci odnijeli sa sobom u svijet.

Običaj čuvanja Hristovog groba uvršten je u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije.