Kalinovik, varoš smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, tokom posljednjeg rata (1992-1995) je pretrpjela velika razaranja. Srpsko stanovništvo ovog kraja doživjelo je progon i stradanje,  za šta niko do danas nije odgovarao…

Kalinovik se odlikuje mnogobrojnim prirodnim ljepotama i fascinantnim pejzažima, a posebnu pažnju posjetilaca privlače i brojne kulturne, društveno-istorijske znamenitosti kao i sakralni objekti. Zaštitni znak ovog mjesta pa i čitave Republike Srpske jeste i veleletni Hram Svete Trojice koji je sagrađen 2008. u selu Osija. Ova svetinja pripada Mitropoliji dabrobosanskoj i podignuta je u znak sjećanja na Srbe postradale 2. avgusta 1992. tokom posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata, ali i tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945). Ovaj predivni spomen-hram podigli su članovi porodica žrtava uz pomoć dobrih ljudi iz ovog mjesta i okoline. Na crkvenoj spomen-ploči uklesano je 65 imena srpskih civila i branilaca, mještana Osija i okolnih mjesta postradalih 1992. godine. Najmlađa žrtva imala je 18, a najstarija 90 godina!

VRIJEME NE BRIŠE SJEĆANjE NA ILINDAN 1992.

I ovog 2. avgusta u Kalinoviku je osvanulo još jedno tužno, teško i sumorno jutro. Bez obzira koliko visoke bile ljetnje temperature nad Kalinovikom se svake godine na ovaj dan nadvije oblak tame i hladnoće! Srpsko stanovništvo dočekuje i dočekivaće svaki Ilindan, taj veliki pravoslavni praznik, sa velikom gorčinom, bolom i strepnjom. Ovaj datum obojen je neprolaznom tugom budući da su upravo tog dana pripadnici muslimanske-bošnjačke vojske izvršili organizovani, sveopšti napad na srpska sela u opštini Kalinovik i počinili teška zlodjela nad srpskim civilima. Mada su znali da mnoge srpske porodice ovog kraja proslavljaju velikog sveca i zaštitnika Svetog Iliju, muslimanske formacije sastavljene mahom od prvih komšija iz susjednih sela, odlučili su ciljano i planski da svoj napad izvrše na ovaj veliki hrišćanski praznik.

U osvit ilindanske zore tog 2. avgusta 1992. naoružane muslimanske formacije tzv. Armije Bosne i Hercegovine izvršile su napad na sjeverozapadni dio opštine Kalinovik. Tada se na meti agresora našla mjesna zajednica Varoš, te srpska sela i zaseoci koji njoj pripadaju: Osija, Ruđice, Dragomilići, Unukovići, Kolakovići, Varizi, Pijevac, Prević…I dok se širom Republike Srpske, Srbije, Crne Gore proslavljao Ilindan, dok su crkvena zvona praznično odzvanjala, dok se u mnogim porodicama sjekao slavski kolač, a u hramovima služila sveta liturgija –  u selima oko Kalinovika odvijao se pravi horor!

Naoružani muslimanski vojnici napali su nenaoružane srpske civile, a u svom pohodu nisu štedjeli baš nikoga. Iako ova sela nisu predstavljala nikakav legitimni vojni cilj, iako tu nije bilo ni vojske, niti bilo kakvih vojnih objekta, osvajači su ipak krenuli u obračun sa srpskom nejači: ženama, djecom, starim i bespomoćnim osobama. Dvadesetoro civila izgubilo je tog kobnog dana živote, a svega troje uspjelo je preživjeti. Najbrojnije žrtve bili su članovi poštene i časne porodice Drašković. Napad je započeo u zoru 4:45 dok je dio stanovništva uveliko spavao. U plamenu mržnje nestajala su srpska sela i zaseoci, a sa njima i sve kuće i pomoćni objekti, kao i teškom mukom stečena imovina vrijednih srpskih porodica. Ipak, najtragičnije od svega bile su ljudske žrtve. Sve žrtve bili su civili starije dobi, mahom žene i stariji ljudi od kojih su mnogi bili nepokretni, slijepi, slabovidi, bolesni…ipak u očima svojih dojučerašnjih komšija Bošnjaka-muslimana postali su “glavni krivci i prijetnja” i to samo zbog činjenice da su pripadali srpskom narodu i ispovijedali pravoslavnu vjeru.

Srpkinja Milka Drašković ispričala je kako je nekoliko sati prije samog napada noć provela u obližnjem žbunju zajedno sa rođacima i komšijama jer su se plašili da spavaju u svojim kućama u strahu od mogućeg napada Bošnjaka. Dan ranije Srbima je od strane komšija bošnjačke-muslimanske nacionalnosti zabranjeno kretanje kroz selo Varoš iako im je to bila jedina putanja do svih neophodnih lokacija.

Srbin Radoje Drašković ispričao je medijima da je na Ilindan 1992. godine u tom naletu muslimanskih snaga izgubio oca.

- Oni su bili veče prije u jednoj štali u selu, jer nisu smjeli da noće u kućama. Čuli su da je Trnovo palo i rano ujutro su krenuli da bježe, jer su htjeli da se domognu Kalinovika. Muslimani su napravili barikade i pobili ih. SIPA je uzimala izjavu od mene, ja sam dao iskaz onako kako je moja majka pričala, koja je uspjela da preživi iako joj je od‌jeća bila izrešetana od metaka” – rekao je Radoje.

Srpkinja Mila Drašković jedna je od rijetkih koja je imala tu sreću da preživi. Kobnog dana iz šume gdje se skrivala vratila se u svoju kuću kako bi naložila vatru. U “Atlasu ratnih zločina” koji je objavio Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina i traženje nestalih lica navedeno je njeno svjedočenje:

- Kada sam počela da otključavam vrata kuće u kojoj se nalazio moj d‌jed Vlado Drašković /90/ koji je bio nepokretan, počela je pucnjava. Meci su padali oko mene i po krovu i tada sam primjetila da je počeo napad na selo. D‌jed mi je govorio da bježim jer smo vid‌jeli da gore štale po selu. U momentu kad sam izlazila iz kuće došla je moja majka i zajedno smo istrčale iz kuće, pošto je d‌jed bio nepokretan nismo uspjele da ga povedemo sa sobom a on je stalno govorio da bježimo. Krenuli smo prema Dobrom Polju i tada se pucalo sa svih strana, majka Vidosava /60/ je smrtno pogođena u glavu. Dok sam pokušavala da joj pomognem čula se galama “ajmo goniti ovu, ona je mlada” i pobjegla sam u kuću Marinka Draškovića”. Mila je uspela da preživi, ali su tada živote izgubili njena majka Vidosava /60/, i nepokretni deda Vlado /90/- kaže Mila.

Milin brat Radmilo, ispričao je medijima da je ogorčen što niko nije odgovarao za smrt njegove majke i nepokretnog dede na Osijama, kao i oca koji je stradao u Sarajevu takođe od muslimanske vojske. Radmilo je rekao da napadači nisu birali metu, već su sve redom palili i uništavali:

- Deda je imao 89 godina, izgorio je u kući, majku su ubili kod groblja, a oca su u Sarajevu odveli Jukini borci i ubijen je na teškim mukama ni kriv ni dužan. Niko za ovo nije odgovarao. Za ubistvo moga oca i još 20-30 ljudi u Sarajevu, koliko ih je već bilo, odgovarao je čovjek koji je dobio 15 godina zatvora. Za ovo niko neće odgovarati, takva je politika danas i sa naše i sa njihove strane – rekao je Drašković novinarima.

Svoje roditelje iz susjednog sela Lokvice, Neđo Mijatović je uspio noć ranije evakuisati, iako je stigla dojava da dolazi pojačanje. Prisjećajući se teških dana, on je medijima Republike Srpske ispričao:

- Stari ljudi povjerovaše da će stići pojačanje i vratiše se iako su bili krenuli u zbjeg. Treba i ovo naglasiti, bilo je poštenih muslimana koji su došli i rekli da se sprema ofanziva, da su došli neki ljudi sa strane, tako mi je otac prenio i ne mogu reći što nisam vidio. Zato sam ja prije odveo roditelje, međutim, moji kumovi Draškovići su ostali i stradali – kaže Mijatović.

Pored Draškovića, na spomen-ploči uklesana su još i imena članova uglednih porodica Vujičić, Tomović, Krstović, Dragović, Vučetić, Todorović, Kalajdžić, Regoje, Kovačević, Bjelović, Govedarica, Stanković, Bjelica, Glogovac, Gavrilović, Jokić, Simanić, Mišur, Elez, Pržulj i Perišić. Među 65-oro imena, nalaze se i imena dvanaestoro civila koje su nešto ranije 21. juna 1992. postradali u fočanskom selu Bujakovina prilikom napada muslimanskih formacija na ovo mjesto.

Zločin počinjen 2. avgusta 1992. u MZ Varoš predstavlja samo jednu kariku u lancu masovnih zlodjela koja su nad srpskim stanovništvom počinili pripadnici bošnjačkih-muslimanskih formacija. Na čitavom prostoru gornjeg Podrinja stradalo je preko dvije hiljade i šest stotina Srba, mahom civila i to najviše tokom prve ratne godine. Prvi zločin počinjen je 12. januara 1992. u selu Bijela, prije zvaničnog početka rata, gdje je “pala” prva srpska žrtva, a napadi su nastavljeni pojačanim intenzitetom tokom proljeća, ljeta i jeseni iste godine. Jedno za drugim nestajala su u tom plamenu mržnje brojna srpska sela širom Foče, Goražda, Višegrada, Rogatice, Čajniča…formirani su i logori i privatni zatvori za Srbe kojih je najviše bilo u Goraždu. Samo dan prije “crnog Ilindana u Kalinoviku” bošnjačke-muslimanske formacije su počinile zločin u srpskom selu Jelašci gdje je stradala trećina sela, među kojima i petočlana porodica Jeličić, među kojima je bilo i dvoje djece. Par dana ranije spaljeno je fočansko selo Jabuka i okolni zaseoci gdje je život izgubilo gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo koje se tamo zateklo. Napadi na srpska sela su najčešće vršeni na velike pravoslavne praznike pa se tako osim “crnog” Ilindana u Osijama sjećamo i tragičnog Nikoljdana u Gornjoj Jošanici kod Foče, te Ognjene Marije u Trnovu, pretužnog praznika Svete Petke u Rogatici, Velike Gospojine u mestu Kukavice, Svetog Trifuna u Čajniču, ali i Božića u Bratuncu, te Vidovdana, Petrovdana, Đurđevdana u srebreničkim i bratunačkim selima gdje su takođe izvršeni zločini nad srpskim civilima.

Konkretno, stanovnici Kalinovika su ratni pakao iskusili već u aprilu i maju 1992. kada je hiljade srpskih porodica bilo primorano da napusti svoje domove. Privremeno i trajno prebivalište mnogi su pronašli u gradovima i selima Crne Gore, Srbije ali i širom zemaljske kugle. Kalinovik je podnio mnogobrojne žrtve za vrijeme rata i ovdje je za tri i po godine život izgubilo četiri stotine Srba – civila i pripadnika Vojske Republike Srpske. Na obroncima Treskavice vodile su se žestoke borbe, a veliki broj srpskih junaka položio je svoje živote i baš tamo “ostao na vječnoj straži”. Svoja imena su upisali u vječnu legendu, a svojom žrtvom ovi heroji su spasili sva buduća pokoljenja, civile i djecu od upada muslimanskih jedinica u Kalinovik i Foču, te scenarija sličnih onima u “Osijama, Fočanskoj Jabuci, slavnoj Jošanici, Bujakovini…”. Kalinovik je ostao upamćen i po velikoj humanosti budući da je u ovu varoš u proljeće i ljeto 1992. pristiglo hiljade srpskih izbjeglica koje su bošnjačke-muslimanske formacije prognale iz susjednog Trnova i drugih sarajevskih opština. U Kalinoviku su oni zbrinuti i pružena im je sva neophodna pomoć.

Tragovi burne prošlosti vidljivi su i danas širom opštine Kalinovik. Mnoga srpska sela i zaseoci zbrisani su i više ne postoje na “karti” a posljedice zločina i progona se mogu opaziti na svakom koraku: stanovništvo opštine je desetkovano, brojne kuće i objekti u vlasništvu Srba su porušeni i neobnovljeni, imovina je opljačkana, a brojna ognjišta, nažalost, ostadoše i trajno ugašena! O razmjerama ratnih strahota svjedoče i oštećene zgrade te krateri od granata koje je bošnjačka-muslimanska artiljerija nerijetko lansirala tokom napada na samu varoš. Srbe u Kalinoviku najviše boli to što za zločine koje je počinila muslimanska vojska niko nije odgovarao. U prilog tome govori i nedavno donijeta sudska presuda po kojoj je bošnjački general Ramiz Dreković oslobođen i to zbog zločina protiv civilnog stanovništva. Podsjećamo, tokom granatiranja škole i civilnih objekata u centru Kalinovika od strane bošnjačke-muslimanske armije, stradalo je  i ranjeno petoro srpske djece. Sarajevske sudije ipak su procijenile da ovo nedjelo ne zaslužuje kaznu i pustile Drekovića na slobodu.

HRAM ČUVA SJEĆANjE, MJEŠTANI SE NADAJU PRAVDI

U Osijama, tom herojskom mjestu koje gleda na Treskavicu, sa jedne, na Jahorinu, sa druge i na Zelengoru planinu, sa treće strane preživjeli Draškovići odlučili su da ponovo udahnu život svome razorenom selu. Ovdje gdje se sudaraju ljuti vetrovi, i gdje sunce najjače sija podignut je hram, koji ostaje svima nama u amanet da njegujemo i čuvamo sjećanje na junaštvo srpskog naroda i stradalništvo nedužnih. Iz ove svetinje i Božije kuće godinama se čuju samo poruke mira i solidarnosti koje treba sve nas da okrijepe, ujedine, okupe, poduče i nauče kako da ostanemo ljudi čak i u teškim trenucima koje život nosi. Svaki putnik namjernik koji prolazi kroz Kalinovik ili posjećuje ovo mjesto morao bi obići i ovu svetinju i upoznati se sa prošlošću ovog kraja. Svaki metar naše bratske Republike Srpske, te svete zemlje, obilježen je slavnom istorijom i odbranjen zahvaljujući vitezovima, pripadnicima Vojske Republike Srpske.

Časni ljudi uz pomoć drugih, isto tako dobrih i humanih ljudi, podigli su ovu spomen-crkvu, sa željom da se u njenoj porti iz godine u godinu okuplja sve veći broj naroda, naročito onih najmlađih te da se upravo tu njeguju prave vrijednosti i stari običaji kao i sjećanja na neka ljepša vremena. Hram na Osijama čuvaće i uspomene na sve one kojih više nema i koji postradaše na svojim ognjištima samo zato što su nosili srpska imena i čuvali vjeru svojih predaka. Pokoljenja će pamtiti  Osije, obilježavaće Ilindan i čuvati od zaborava sjećanje na nedužne žrtve, na njihovu dobrotu, hrabrost i sve ono što su za života ostavili. Na Trojčindan, svake godine, u porti pravoslavnog hrama, okuplja se veliki broj ljudi sa područja Osija i Kalinovika, te obližnje Foče ali i iz čitave Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i dijaspore.

- Ima nas rasutih po cijeloj Republici Srpskoj, Srbiji, ali i u stranim zemljama, gd‌je smo priloge za izgradnju hrama, prikupljali od svih ljudi dobre volje – rekao je prije nekoliko godina Goran Drašković iz Kasindola koji se i lično veoma angažovao oko radova.

Spomen-crkvu, u slavu postradalih novomučenika, deset metara sa šest i po, gradili smo uz pomoć ljudi dobrog srca – kazao je prije više godina član Odbora za izgradnju, jedan od začetnika ideje o gradnji crkve na Osijama, Dane Drašković koji je tom prilikom zahvalio i Bogu što je nekadašnje stanovnike sela okupio ponovo na jednom mjestu, te priložnicima i darodavcima sa raznih strana.

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom svojevremeno je istakao da je naš dug prema precima veliki i da moramo zajednički raditi na obnovi života u ovim krajevima. Pravoslavni sveštenici ukazali su da će Osije nažalost “uvijek biti i ostati sinonim za patnju jednog naroda i mjesto gdje je bezbožnička i đavolska mržnja dobila svoj potpuni oblik”. Ipak, vođeni pravoslavnim načelima Srbi iz Kalinovika nikada neće dozvoliti da u njihovim srcima zavladaju bijes i mržnja . U njima ni danas nema želje za osvetom koja je “čista đavolska vrlina”, ovi ljudi pružaju ruku svima, opredjeljeni su za mir i zajednički život, a u tom duhu vaspitavaju i svoju djecu i generacije koje dolaze. Oni staloženo i čistog obraza hodaju svojom opštinom jer znaju da su se borili za ispravne stvari i pravedne ciljeve. Njihova borba bila je časna i poštena, branili su svoja ognjišta, svoju nejač i civile i zato danas uživaju u toj slobodi. Najveća pobjeda Srba iz Kalinovika jeste baš ta omladina koja se sve više vraća u zavičaj, obnavlja svoje domove, njeguje tradiciju i doprinosi razvitku zajednice. Pobjeda su i sve te brojne nagrade i svi ti uspjesi koje mladi postižu i osvajaju pronoseći ime svoga Kalinovika svuda po regiji i svijetu.

Autor: Igor Mitić, Beograd