Kada se u Republici Srpskoj pomenu mladi jedna od prvih asocijacija jeste odliv mozgova odnosno nepovratan odlazak najobrazovanijeg i najkvalitetnog kadra u inostranstvo - uglavnom u zemlje Evropske Unije.

Nekada je u Kraljevini Jugoslaviji postojao državni program, koji je podrazumijevao slanje najboljih studenata u inostranstvo i finansiranje nihovog školovanja nakon čega su oni vraćani iz uglavnom zapadnoevropskih zemalja i kao takvi postajali društvena elita nekadašnje države.

Reklo bi se da su naši preci još prije 90 godina razmišljali u okvirima današnjice i mnogo bolje od trenutnih političkih vođa razumjeli značaj koji obrazovani ljudi i sistem u cjelini imaju za jedno društvo. Ljudi, u prvom redu mladi su najveći resurs jedne zemlje – njen zalog za budućnost i žila kucavica društva. Koliko će taj kapital koji svaka zemlja posjeduje biti iskorišten, zavisi isključivo od umijeća, ali i znanja ljudi koji je predvode.

Kada bismo počeli s licitacijom, shvatili bismo da je iskorištenost kapaciteta mladih najviša u SAD i Zapadnoj Evropi. Političari u ovim dijelovima svijeta, i sami uglavnom ekstremno obrazovani, davno su uvidjeli da napredak njihovim zemljama mogu donijeti isključivo visokoobrazovani mladi ljudi tako da oni samo takvim pojedincima i dopuštaju da ih zamijene na njihovim pozicijama. To se zove patriotizam.

U Republici Srpskoj situacija je potpuno drugačija. Političari su uglavnom politički neobrazovani, disertacije su im nerijetko plagijati, a svoje diplome i ocjene s fakulteta kriju kao zmija noge. Zbog čega – potpuno je jasno. I dok su političarima u RS samo važne limuzine, odijela, kravate, uticaj, finansijski kapital i ostale blagodeti vlasti, za to vrijeme Nijemci, Francuzi, Britanci i ostali ulažu milijarde evra u obrazovanje, u njihove, ali i naše talente, koji ostvaruju vrhunske rezultate, a za to vrijeme mi se čudimo zašto su oni uspješniji.

Da je, na primjer, rođena u Kraljevini, sjajnoj Ljubici Kaurin kao diplomcu ULC koledža u Londonu (18. na svijetskoj listi), njena zemlja bi vjerovatno dala sve da se vrati i bude vodeći pravni stručnjak u oblasti za koju se specijalizovala, baš kao i Anđela Ivanković, takođe pravnik i londonski đak. Šta tek reći za fantastičnog politikologa Dušana Kondića, koji je, kao najbolji student kojeg je banjalučki FPN ikada vidio, završio master studije u Manhajmu u Njemačkoj ili Petra Marjanovića – ekonomistu sa završenim masterom u Beču. To su samo neki od pojedinaca.

Da li je političare briga za ove ljude, ali i mnoge druge koji se svojim znanjem i kvalitetom istakli i na domaćoj sceni i da li su za njih uopšte ikada čuli? Odgovor je – duplo ne, jer takvi ih prosto ne zanimaju.

Međutim, sve to se događa s razlogom, i to veoma jednostavnim. Iako su političarima pred svake izbore puna usta mladih, zaustavljanja njihovog odlaska, subvencija, podsticaja… prava je istina zapravo da političari čine sve kako bi kvalitetne, obrazovane i slobodnomisleće mlade pojedince zadržali što dalje od upravljačkog aparata i pozicija za koje su se školovali, pa se stoga i ne govori o njihovim uspjesima niti postoji želja za njihovom promocijom.

Pojednostavljeno – plaše nas se!

Političari se plaše mladog obrazovanog čovjeka, koji ima široke poglede na svijet i koji na vlastitom primjeru može pokazati da ipak nije sve u aroganciji, galami, nepristojnosti i da ipak može drugačije. Međutim, to bi značilo i kraj jednog kompletnog sistema (bez)vrijednosti na kojem se zasniva sama vlast. Obrazovani mladi su budućnost svake zemlje, što će reći da je zemlja bez obrazovanih mladih pojedinaca danas, koji će je voditi sutra, osuđena na skoru propast. Mladi su za političare u RS postali ništa drugo do predizborni instrument.

Na kraju, gostujući u emisiji Telering na RTRS, na pomen ”malog matematičara Marka” (Nebojša Đurić) na kraju emisije od strane voditelja, Igor Radojičić, kandidat za gradonačelnika Banjaluke, uopšte nije želio da prokomentariše niti da pohvali vanserijski, planetarni uspjeh našeg mladog matematičara o kojem sam već pisao u tekstu ”Najbolji u najgorem – Nebojša Đurić”. To je samo jedna od činjenica koje idu u prilog argumentu da se političari plaše mladih, obrazovanih i uspješnih.

Neki će reći – žalosno, ali to je ipak samo naša surova realnost. Ista ona koju moramo da mijenjamo. Što prije – to bolje.