Lažna istorija mora pasti. Srbi i Rusi (obratiti pažnju na redosled) imaju mnogo toga zajedničkog. I Srbima i Rusima su stranci pisali istoriju. Ali ne obični stranci već stranci neprijatelji, kojima je glavni cilj bio i ostao, do danas, poništavanje slovenstva! Po njima ni Srbi ni Rusi nemaju antičku istoriju, odnosno ne postoje prije srednjeg vijeka. „Dobro“! Od toga su počeli, „stvorili“ su nas od maloumnih hordi izniklih u neodređenim baruštinama i odjednom nas obreli u Srbijama i Rusijama – gotovim državama! Ni to nije bilo dovoljno, te države su morali da stvore stranci. Rusiju formiraju Normani, dakle Germani ili Šveđani, nikako Sloveni. Beograd su, zamislite, „osnovali“ Kelti Skordisci, iako ovdje postoje naselja starija od njih bar 6.000 godina!

Naravno, neću prepričavati knjigu, ali ovo moram da navedem: na jednom mjestu autor kaže, a govori o sadašnjem vremenu, kako su ruski arheolozi zapeli da dokažu da je jedan srednjevijekovni lokalitet finski, i to usred Rusije, finski, pa finski. I Kljosov kaže da su oni, arheolozi, oboljeli od normanizma. E tu, na tom mjestu, postao je moj brat, jer je kao čovjek van istorijsko-arheološke struke shvatio, prozreo suštinu. „Odgojene“ su, baš taj izraz, generacije većih katolika od pape, većih Nijemaca od Nijemaca ili što kaže srpska poslovica – ‘rani kuče da te ujede! Isto je u Srbiji. Ovdje su pobijedili i nametnuli berlinsko-bečku istorijsku školu još u 19. vijeku. Godine 1878. na Berlinskom kongresu potvrđena je Srbiji moderna državnost, ali i nametnuti standardi koji će se primjenjivati u istorijskoj nauci. Standardi su i danas mnogo popularna reč, njih treba da ispunimo kako bismo „ušli u Evropu“! Moje je pitanje – odakle? Rođena je takozvana prava i vladajuća kritička istoriografija koja, evo, vlada do danas, nasuprot tzv. romantičnoj ili autohtonističkoj školi kojoj, prema toj podjeli, pripadam i ja. O tome sam dosta pisao i moji čitaoci to znaju. Ali neke stvari treba ponoviti više puta jer su još stari Latini čuli od Etruraca (koji su sebe zvali Raseni) da je ponavljanje majka učenja.

Anatolij Kljosov živi u Americi, kolevci izraza kao što su: „politička korektnost“ ili „govor mržnje“. Zato, baviti se zajedničkim muškim pretkom, a izbjeći optužbe za gore navedene izraze je… gotovo nemoguće. Istorija se nikada nije odvojila od politike, vidjećemo hoće li to uspeti DNK-genealogiji? Jedan od zadataka, skoro herkulovskih poslova, koje je autor morao da savlada je i borba s potpuno neodgovarajućom i u suštini pogrešnom terminologijom u arheologiji, istoriji, paleolingvistici… Da bi ilustrovao opseg tih grešaka Kljosov je duhovito, kao da je Srbin, davao sopstvene primjere kovanica tipa – protosovjeti, kao potpuni ekvivalent vladajućim „naučnim“ izrazima!

Ako mislite da je filologija, čak i paleolingvistika, za razliku od istorije i arheologije, oslobođena pritiska politike, onda se grdno varate. Sjećam se kako sam na časovima staroslovenskog i paleografije mučio profesora pitanjima tipa: gde prestaje dijalekt i počinje novi jezik? Kriterijumi razdvajanja, jednostavno ću reći, ne postoje! Tako da smo uvijek dolazili do zaključka kako je postanak novog jezika, u naše vrijeme, politička odluka. Vrhunac ovog „kriterijuma bez kriterijuma“ dogodio se u 20. vijeku kada je odlukama nekolikih centara moći, na prvom mestu Vatikana i Kominterne, počelo komadanje srpskog jezika i srpskog prostora, odnosno, srpskog naroda. Tako zvanično ateistički SSSR nastupa zajedno sa zvanično teističkim Vatikanom. Jedna, dobronamjernom, bolje reći neobavještenom čovjeku, naizgled nemoguća sprega. Sveta stolica je imala blagu prednost na terenu, zbog već odavno postavljene „infrastrukture“, dok je crveni Kremlj tek imao da izgradi svoju mrežu. Ipak, ovaj naporni rad urodio je plodom. Uz pomoć Austronijemaca Vatikan je u oba svjetska rata, a posebno u Drugom, izveo do tada neviđen genocid. Broj srpskih žrtava još uvijek je tajna. Ne znam ni za jedan narod u prošlom vijeku da je više postradao, da se izrazim birokratski – „po glavi stanovnika“. I žreci Kominterne radili su isto, znajući da nikad neće zavladati Poluostrvom dok ne slome kičmu srpstvu.

Pobjeda komunizma 1945. godine odmah je „porodila“ tri naroda: Makedonce, Crnogorce, Jugoslovene. I nešto kasnije muslimane sa velikim M. Posle serije ratova 1991–1999. muslimani su volšebno postali Bošnjaci. Tako da danas postoje tri nova jezika, od kojih jedan potpuno razumijem i sporije govorim (makedonski), a bošnjački i crnogorski govorim perfektno, pišem i mogu „simultano“ da prevodim sa jednog na drugi! Ovo je na žalost istina.

Uništavanje i falsifikovanje ruske istorije bilo je besprizorno. U knjizi M. T. Beljavskog „M. V. Lomonosov i osnivanje Moskovskog univerziteta“ koju je izdao Moskovski univerzitet 1955. povodom dvjestagodišnjice svog osnivanja, nalaze se ovi zanimljivi podaci. Lomonosov 1750-ih godina, zaokupljen istorijom, piše rad „Drevna ruska istorija“. Njegovi rukopisi i pripremni radovi su nestali. Izdavanje je ometano. Knjiga je izašla iz štampe tek poslije smrti Lomonosova 1765. godine! Ali, „najljepše“ tek dolazi. Zaključeno je da pod imenom Lomonosova uopšte nije objavljeno ono što je Lomonosov zaista radio i pisao. Istorija ovog slučaja vrlo je zanimljiva, jer je izvjesni Miler pripremio sve za štampu. Isti ovaj Miler rukovodio je univerzitetom u Peterburgu, a Nijemci su rukovodili i peterburškom gimnazijom, koja je spremala đake za fakultet. Citiram: „U gimnaziji profesori nisu znali ruski jezik… a učenici nisu znali njemački. Predavanja su držana isključivo na latinskom. Gimnazija tokom trideset godina (1726–1755) nije pripremila ni jednog čovjeka za upis na univerzitet. Iz toga je izvučen sljedeći zaključak. Izjavljeno je kako jedini izlaz predstavlja dovođenje studenata iz Njemačke, pošto je Ruse navodno, svejedno nemoguće pripremiti. Tobože divlja nepismena zemlja. Stvarno, otkud bolest normanizma u Rusiji?!

Sličan slučaj nestalih rukopisa desio se našem istoričaru „protoromantičaru“ i „protoautohtonisti“ Milošu Milojeviću u 19. veku. U pitanju su sanduci nestale građe!

Poimanje o velikoj starini Srba ima duboke korijene kod nas i ljudi su o tome izgleda oduvijek promišljali i pisali. Ali to „zvanična istoriografija“ ne priznaje, štaviše, prezire i izvrće ruglu. Strah od tradicije i istine toliko je veliki da su činjeni tragikomični potezi. U Srbiji postoji knjiga koja je prevedena i objavljena bez prve polovine teksta! To se desilo dijelu dubrovačkog popa Mavra Orbina koji ga je štampao u Pezaru 1601. na italijanskom jeziku, pod naslovom „Carstvo Slovena“. Više bih volio da se to uradilo iz gluposti, ali nažalost nije. Učinjeno je namjerno s bijednim obrazloženjem da je na prvih 250 stranica legendarna i po tome nepotrebna istorija. A tu u neobjavljenoj polovini kaže Orbin recimo i ovo – da su Rusi došli u Miziju (Srbiju) za vrijeme cara Vitelija (69. godine naše ere) i prozvali se Rašani. Između ostalog, u toj polovini, nalazi se i vandalski rječnik na nekoliko stranica, iz koga se jasno vidi da su Vandali Sloveni a ne Germani, kakav je o njima i do danas stav zapadne istoriografije. Pre nekoliko godina Orbin je, naravno u cjelosti, preveden i objavljen u Rusiji, a u Srbiji još nije, iako se iz sadržaja lijepo vidi da je daleko najveći broj strana posvećen Srbima i srpskoj istoriji. Sve ovo pišem da pokažem kako se nisam sam od sebe prenuo i počeo da trabunjam o velikoj starini svog naroda. Prije mene su o tome govorila i pisala pokoljenja. Pošto su svi pomrli, neće se ljutiti ako nekog od njih slučajno preskočim.

Krajem prošlog vijeka Olga Luković Pjanović obnovila je borbu za opstanak naše prave istorije knjigom ubitačnog i provokativnog naslova „Srbi… narod najstariji“, što je u stvari citat izjave vizantijskog istoričara Laonika Halkokondila: „Srbi su narod najstariji, to pouzdano znam.“ Olga je preživjela njemački logor, doktorirala na Sorboni… Poslije teške bolesti ponovo učila da govori… I uz sve nedaće, svojim radom i svojim knjigama probudila i razdrmala posustale Srbe. Vratila nam dostojanstvo. Ona je voljela da kaže kako je srpski jezik vrlo star, isklesan, izbrušen kao dijamant dugotrajnom upotrebom.

Koju godinu kasnije pojavila se knjiga Ranke Kuić „Crveno i bijelo: srpsko-keltske paralele“, za koju sam, po profesorkinoj želji, imao čast da napišem prikaz. Ranka je bila član Velške akademije nauka i prva žena doktor anglistike u Jugoslaviji. Njen kamrijski rečnik sam dosta koristio i činiću to i dalje.

„Poreklo Slovena“ je toliko duhovita knjiga i toliko dobro prevedena Savom Rosić da mi se često činilo kako sam neke pasuse iz knjige napisao ja a ne Kljosov! Sloboda i stav, ubistveni argumenti, to je ono što izdvaja ovo djelo. Ono je svoje od početka do kraja. Kako ne bih došao u napast da prepričavam knjigu ili bar otkrivam njene najzanimljivije dijelove, vratiću se najboljim paleolingvistima koje je dao srpski narod u dvadesetom vijeku. A to su još Milan Budimir sa svojih nekoliko hiljada objavljenih neprevaziđenih stranica o srpskom, starogrčkom i latinskom. Tu je i naš najveći sanskrtista Radmilo Stojanović, koji je, objašnjavajući da u Evropi broj padeža opada idući s Istoka ka Zapadu, izgovorio antologijsku rečenicu: „… oni se guše!“, podrazumijevajući pod tim neodgovarajući govorni aparat, jer Anglosaksonci u suštini upotrebljavaju tuđe reči.

Ipak ne mogu da izdržim, i ovdje ću ubaciti malo etimologije. Opšte je poznato da mi Sloveni sve Germane zovemo Nijemci, jer ne govore. A u isto vrijeme sebe, pošto slovimo odnosno govorimo i razumijemo se odlično među sobom, nazivamo Sloveni. Oni koji govore. To je dakle jedan antipod – mutavi Germani i govorljivi Sloveni.

Autor u knjizi dosta govori o Indiji. To me je podsjetilo Manuovog Zakonika, a u njemu… evo bar jednog primjera: na sanskrtu se tuđ čovek, varvarin, kaže – mlečka. A to je onaj koji mlči, muči – ćuti, dakle „nijem(ac)“. Otkriva se isti srpski arijevski ruski način razmišljanja i imenovanja.

Kaže Kljosov da je sanskrt od svih evropskih jezika najbliži ruskom, i sa time se slažem, jer se potpuno podudara sa onim što sam i sam zaključio, i pisao o tome. Da ne bih otkrivao priču, reći ću to ovako: recimo da srpski muški preci putuju vozom iz Beograda za Teheran. To je jako spora kompozicija, putovaće se hiljadama godina. Beograd, Moskva, Kijev, Arkaim, Delhi, Teheraaaaaaan! Moguće je da neki preci nisu ni ušli u voz jer su ostali na „stanici“ da se mlate sa Erbinima. Ko su Erbini? E to ćete saznati u knjizi. Da se vratimo na stanice pruge, Moskva je mnogo bliža Delhiju od Beograda, naravno, ako se putuje ovom „prugom“. To nikako ne znači da se putnici iz Beograda ne bi mogli sporazumjeti sa onim iz Delhija.

Prije više od dvadeset godina, pišući prvu svesku „Srpsko-srpskog rečnika“, čitao sam „Povest vremenih let…“. A tamo lijepo kaže da su Sloveni odavde (sa Dunava) otišli na sjever. Lijepo, razmišljao sam, može li drevni tekst dati još neki podatak o seobi sa juga na sjever? I našao sam ga u „Povijesti…“ za godinu 859. kako Poljani Sjeverani i Vjatiči plaćaju danak u srebru i vjevericama (misli se na krzno veverice). Staroruske vjeverice u prevodu na savremeni ruski postale su belke, bjelke. Da, u staroruskom tekstu je vjeverica – vjeverica, smeđe boje, umjerenog klimatskog pojasa, a u novoruskom je pobjelila kao i bijele noći! Kad smo kod vjeverica, i Grci kažu vjeverica; ovo tek onako…

Postoji jedan dio u knjizi „Poreklo Slovena“ koji je zapravo porodični rodoslov samog autora. Kljosovi su starinom iz kurskog kraja. Ratovi i zbijegovi, pa opet ratovi i zbijegovi. Od 16. do 18. veka pod stalnim pritiskom muslimanskih hordi, prazni se prostor niz Dnjepar do Krima. Ovo govorim zato što se upravo tu naseljavaju polovinom 18. veka Srbi iz Austrije. I eto, mi ćemo zaustaviti Turke i Tatare. Gledam kartu Zaharija Orfelina iz njegovog djela „Istorija i život Petra prvog Velikog“ (Venecija, 1772.). Na toj karti s desne strane Dnjepra lijepo piše Novaja Serbija! Srbi nisu više htjeli da čuvaju Austriju od Turaka i jedan dio napušta Krajinu i odlazi u današnju Ukrajinu. Promijenili su prostor, ali ne i njegovo ime.

Seobe naroda su čudna stvar, nekada idu u talasima između kojih mogu biti stotine i hiljade godine razmaka, a nekad se „entiteti“ jednostavno vrte, kruže u manjim i većim lukovima, vraćajući se na isti prostor. Možda o tome govori srpska deseteračka pesma „Sveci blago dijele“; o nekakvom dolasku iz Indije, Inđije, zemlje proklete. Tako je Kljosov zapravo potvrdio ono što sam pisao, pronašavši zajedničkog muškog pretka Rusa ovdje, prije više hiljada godina. A meni je to sasvim dovoljno. Govoreći o Arijevcima, autor nam obraća pažnju i na svastiku, znak koji su Arijevci pronijeli i posijali gdje god su se kretali. I priča kako je taj ornament protjeran i sa narodnog ruskog veza, i praktično uništen od strane NKVD-a, zajedno sa veziljama. Onaj ko nije nosio crvenu pionirsku maramu, i crvenu petokraku na šljemu, kao na primjer ja, teško će to da shvati. Ali komesari su još tu, samo su promijenili „demode autfit“. Uzimam „Istorijsko-etnografski atlas Sibira“ Akademije nauka SSSR-a, štampan 1961. godine. U ovoj ogromnoj i teškoj knjizi, odlično ilustrovanoj, nigdje ni traga svastikama. Tu su rezbarije na kosti, drvetu, šare sa odjeće i šamanskih bubnjeva, ali svastike nigdje! Ali šta da se očekuje od publikacije petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata. Tako nešto može da se shvati uvijek i samo u kontekstu vremena. Svejedno, taj mi je atlas veoma pomogao u rješavanju mnogih zamršenih etimoloških pitanja. U njemu se nalaze odlične slike, fotografije i crteži jahanja jelena. Možda je jelen uzjahan prije konja, i time prilazimo rješenju još jedne zagonetke o arijevskim pjesmama starim 7.000 godina. Uostalom, to ćete otkriti sami.

Autor pominje Vilijama Džonsa koji je 1790. godine prvi sročio koncepciju indoevropskih jezika rekavši da su tri jezika, latinski, grčki i sanskrt, nastala od jednog jezika koji više ne postoji. A dvadeset godina kasnije, 1808. godine Frederik Šlegel je dao prijedlog da se oni nazovu „indogermanskim jezicima“… Šta drugo očekivati od Nijemca.

Naš jezikoslovac Pavle Solarić štampao je 1818. godine knjigu pod naslovom „Rimljani slovenstvujući“, što će reći – Rimljani koji su nekad bili Sloveni. Ta knjiga posvećena je lordu Frederiku Nordu, bivšem guverneru Cejlona, sa kojim se Pavle Solarić upoznao u Italiji. Lord, strastveni lingvista, oduševljen Solarićem želi da ga povede kao sekretara na put u Rusiju, ali Pavle zbog bolesti to odbija. „Rimljani…“ su posveta lordu i neka vrsta oproštajnog pisma, ali najvažniji dio spisa je rječnik od 700 latinskih reči, za koje je Solarić utvrdio da ulaze u latinski fond iz starog srpskog jezika! A da, još i ovo: dva vijeka je čekala Solarićeva knjiga da bude objavljena, prilagođena savremenom srpskom. I koliko znam, on je prvi Srbin koji je upotrijebio izraz etimologija.

Srpski narod je, gledano svjetskim mjerilima, malobrojan. Ali je veliki po nasljeđu, naročito po jeziku. Daću jedan prilično nepoznat primjer. Postojao je projekat pod nazivom – kvantitativni opis strukture srpskog jezika, posvećen statističkom proučavanju srpskog pisanog nasljeđa od 12. vijeka do nas. Autor ovog poduhvata je Đorđe Kostić. Posao na korpusu srpskog jezika trajao je samo od 1957. do 1962. godine, kada je rad prekinut iz neutvrđenih razloga. Uzorak srpskog jezika od 12. do 18. veka sastoji se od oko 500.000 riječi! Ukupan broj riječi kroz sve epohe pisanog nasljeđa, za samo pet godina istraživanja, popeo se na 11.000.000. Možda će i ovaj podatak pomoći dobronamjernom čitaocu da bolje uhvati nit prostor – vrijeme – čovjek, u „Poreklu Slovena“, vremeplovu Anatolija Kljosova.

(Predgovor za knjigu: Poreklo Slovena. Osvrti na DNK-genealogiju – Anatolij Kljosov)

Piše: Radovan Damjanović