Dan koji nije trebao da svane II

07.12.2021. 16:16
0

Sjećate li se epskih pjesama o ostarjelom roditelju, koji ne mogavši da preboli sinovu pogibiju uzima sablju, odlazi u boj, sveti se i na kraju i sam gine? Sjećate naravno. Volite ih? Ja ne. Nekada jesam, sve do juna 1993. od tada...Od tada su mi tako bolne...

- Je l' sad stvarno moja, izgovorih uzbuđeno dok sam u rukama kao sveti gral držao maslinasto zelenu beretku ukrašenu grbom Nemanjića.

- Naravno, sad si vojnik, neko mora da čuva selo kad mi odemo, odgovara Rašo stavljajući mi je na glavu.

Prošlo je već godinu dana kako je adžo poginuo, nedugo poslije njegove pogibije đedo se prijavio u vojsku kao dobrovoljac, bio je već u poznim godinama, nije ga obuhvatila mobilizacija pa je u rat mogao samo tako, dobrovoljno. 

Prošlo je već godinu dana kako ga nisam čuo da pjeva, a nekada je to radio redovno, uzme me u krilo i uz improvizovane gusle zajedno zapjevamo: "Dabogda se objesila Gogo, o sirovo drvo javorovo..."

Promijenio se, vidi kako je smršao, pocrnio, on tačno ide da pogine... krišom sam slušao "ogovaranja" ukućana.

A meni je bio isti, gledao bih mu u lice i tražio gdje je to crn, ne znajući tada, da čovjeku od tuge može pocrniti i duša... 

I tog dana sam ga gledao, pod jabukom su sjedili on, Rašo, Boško, Boban, Dragan i Boro Kudo..

- Amidža nešto me stomak boli, evo tri dana iz šume ne izlazim - progovori Dragan Cico. Nasmijaše se svi za stolom.

- Neka te kući sine, odmori ovu smjenu, svakako je mirno, nit' mičemo mi, nit' Turci - odgovori đedo.

Svi sem mene su znali da Dragana "vezistu" ne boli, stomak, već praznina u kojoj je trebalo biti srce.

Vezistom su ga zvali uglavnom iza leđa, jer su svima bile poznate njegove aktivnosti. Slušao bi dogovore na Crnoboru, gdje su početkom rata bili stacionirani naši, pa se s prvim mrakom izvlačio i išao na Vitez, kako bi muslimane upoznao sa aktuelnostima. 

- Kad ćeš se vratiti đedo - upitah ga kad su ustali da idu.

- Za koji dan, reče i pomilova me po kosi. Pa ćemo blago đedu u šumu, pojašemo Vitka i Vidru ,u torbu sira, slanine i 'ljeba i nema nas iz Viteza dva dana. 

Ispratio sam ih do Rajkicinog dajca, parkiranog tik ispod Gradine i mahao, dugo, sve dok brujanje kamiona nije zamrlo u vrtačama Kašana...

Vratio se kako je i obećao, samo na nosilima. On, Rašo i Rajko Gluo'vić su obilazeći teren "udarili" na mine. Stari ih je našao, đedo je još bio živ, držao se za stomak i rekao mu:

- Pusti mene vidi šta je s Rašom. Rašu nije bilo pomoći, raznijela ga je na licu mjesta. Imao je 23 godine.

Đeda su prevezli u vojnu bolnicu, kažu da bi ga spasili da je bio transportovan na VMA, nije moglo, bilo je mlađih...A i on je odlučio da umre. Srce je prestalo da mu kuca u noći između 13. i 14. juna 1993.

I tako nismo otišli u Vitez na konjima. Nisam ga ni vidio od onog dana. Imam sliku, pogledam ga i dođe mi ko živ, tačno mogu da ga čujem kako pjeva:  "Dabogda se objesila Gogo, o sirovo drvo javorovo..."

A jahaćemo mi đedo opet, obećavam, kad ti jednog dana dojašem... 

 

Piše: Davor Cicović (Za Kateru)

 

 

*Stav autora ne odražava stav redakcije portala Katera.

Komentari 0
Povezane vijesti
Republičko takmičenje Crvenog krsta u pružanju prve pomoći na Palama Republičko takmičenje Crvenog krsta u pružanju prve pomoći na Palama
Prekid elektrosnabdijevanja u Palama Prekid elektrosnabdijevanja u Palama
Maksimović: Knjiga doktora Lazića uči mnogim istinama Maksimović: Knjiga doktora Lazića uči mnogim istinama
Najčitanije
  • Sokočani uhašeni zbog teške krađe
    17h 5m
    2
  • Upozorenje na nevrijeme - apel poljoprivrednicima
    12h 34m
    0
  • SIPA: Uhapšena jedna osoba zbog prevara u službi
    15h 36m
    1
  • Dojave o bombama širom Sarajeva
    17h 17m
    0
  • Trideset godina od kako su Vukašinoviće ubile komšije
    12h 39m
    2