„Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim…“

Miroslav Antić, jedan od najvećih srpskih pjesnika ali i boema, preminuo je na današnji dan 1986. godine u bašti svoje kuće u Novom Sadu.

Umjetnika riječi, vječiti dječak, idealista i sanjar, podario nam je svoja bezvremena djela znajući da ćemo u njima pronaći ruku prijateljstva, utočište i nadu u bolje sutra.

U knjizi “Sutradan posle detinjstva” Nemanje Rotara kojem je Mika Antić bio ujak, autor je zapisao priču koja se dogodila neposredno poslije pjesnikove smrti.

Pred kraj života, već teško bolestan, Mika Antić je fanatično slikao. Baš u tom periodu je nastao ciklus slika suncokreta “boje sunca” koju je dobijao mješajući oker sa zlatnim prahom.

I tako je umro sa zlatom na rukama, jer nisu nikako mogli da ga operu. Mika je ležao na odru dok su mu šake svjetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj je svijet pjesnik otišao zlatnih ruku.

Miroslav Mika Antić, književnik, novinar i filmski autor rođen je 14. 4. 1932. godine.

U rodnom Mokrinu pohađao je osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studije je upisao u Beogradu. Rano zapažen kao liričar eruptivne snage, ali i mekog štimunga, Antić je razvijao svoj dar u pravcu njegovanog estradnog kazivanja.

Njegove pjesme za djecu predstavljaju osobenu dionicu savremenog srpskog stvaralaštva, a knjiga Plavi čuperak jedinstven je primjer ljubavne dječije poezije.

Za 35 godina bogatog i raznovrsnog stvaralaštva objavio je više od 30 knjiga. Najpoznatije su: Garavi sokak, Olovka ne piše srcem, Krov sveta, Plavo nebo…