Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas obilježavaju praznik Prenosa moštiju Svetog Aleksandra Nevskog.

Još od najranije mladosti, sveti blagovjerni knez Aleksandar Nevski bio je okrenut Bogu. Pravdoljubiv, milostiv i istinski pobožan, prezirao je sujetu ovoga svijeta, a njegov život ispunjavali su svenoćno bdenje, molitva i služenje Bogu.

Bio je sin kneza Jaroslava, a 1236. godine postao je knez Novgorodski. Posebno mjesto u njegovom životu zauzima pobjeda nad Šveđanima u bici na rijeci Nevi, 15. jula 1240. godine, po novom kalendaru. Nakon ove pobjede dobio je nadimak Nevski.

U bojevima se nije uzdao samo u snagu svoje vojske, već prije svega u Božiju pomoć. Svojim vojnicima pred bitku govorio je: „Bog nije u sili, nego u pravdi.“

Godine 1250. postao je veliki knez Vladimirski. Mnogo je učinio na obnovi i jačanju Rusije, a ostao je upamćen kao veliki zaštitnik pravoslavlja i neustrašivi ispovjednik Hristove vjere.

Odbio je da se pokloni tatarskim idolima, zbog čega ga je tatarski kan Batija, prema predanju, posebno poštovao i uvažavao.

Dvadeset sedam godina knezovao je, a onda, osjećajući da mu se približava odlazak iz ovoga svijeta, on je primio monaštvo i monaško ime Aleksije, pričestio se Svetim tajnama, i upokojio se blaženo 14. novembra 1263. godine, u svojoj 43. godini. Sahranjen je u manastiru Roždestva Presvete Bogorodice u Vladimiru.

Predanje svjedoči o čudesnom događaju prilikom njegovog pogreba. Kada je mitropolit pokušao da mu u ruku stavi gramatu, sveti knez je, iako već upokojen, otvorio ruku i uzeo je, kao da je živ.

Njegove svete mošti prvi put su otkrivene 1381. godine. Godine 1547, u vrijeme cara Ivana IV, u njegovu čast sastavljena je posebna služba, a ustanovljen je i praznik posvećen njegovom spomenu.

Po naređenju cara Petra Velikog, njegove časne mošti su 1724. godine prenesene u Petrovgrad, u Aleksandro-Nevsku lavru, gdje počivaju i danas.