Srpski pisac Danilo Kiš /1935-1989/, jedan od najvećih autora u srpskoj literaturi u čijim djelima je sažeta sva gorčina surovog 20. vijeka, umro je na današnji dan 1989. godine.
Pisao je njegovanim stilom, sa moderno shvaćenom fabulom.
Diplomirao je svjetsku književnost na Univerzitetu u Beogradu. Bio je dramaturg beogradskog pozorišta "Atelje 212" i lektor u Strazburu, Bordou i Lilu.
Danilo Kiš je napisao čuvene romane: "Psalam 44", "Mansarda", "Bašta, pepeo", "Peščanik" i "Grobnica za Borisa Davidoviča". Poznate su njegove knjige pripovjedaka: "Rani jadi" i "Enciklopedija mrtvih", drama "Elektra 70", te polemički spis "Čas anatomije".
Dok je radio na Univerzitetu u Bordou nastala je knjiga "Grobnica za Borisa Davidoviča". Ovo djelo uzburkalo je književnu kritiku i podijelilo čitalačku publiku na one koji su ga hvalili i one koji su ga smatrali plagijatorom.
Danilo je pokušao da objasni suštinu knjige u polemici "Čas anatomije". Poslije toga se, razočaran, odlučio na dobrovoljno izgnanstvo.
"Grobnica za Borisa Davidoviča" danas je jedan od najvećih srpskih romana.
Kiš se vratio u Francusku i u tom periodu nastaju njegova djela "Noć i magla", "Homo poetikus" i "Enciklopedija mrtvih".
Evocirajući uspomene, pisao je o porodici Sam, napisao je porodičnu hroniku koja prati život nekoliko generacija.
Bio je opsjednut iskustvima iz djetinjstva, užasima Holokausta, nestankom oca Jevrejina, uspomenama na teško ratno djetinjstvo.
Kiš je dobitnik nagrada "Skender Kulenović" i francuskog ordena "Vitez umjetnosti i književnosti". Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Danilo Kiš je uveo samosvojan stil u srpsku književnost - dokumentarno-poetski pravac u kojem je miješao istorijske i biografske fakte sa imaginacijom.
Veliki broj srpskih književnika, kao i pisaca na prostoru bivše Jugoslavije i danas piše pod uticajem Kišovog stila i njegovog poimanja književnosti.
Umro je 15. oktobra 1989. u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
