Rođen na današnji dan 1876. godine usred Knez Mihailove ulice Milan Rakić bio je običan dječak koji je volio da jurca po kraju, druži se i pravi nestašluke. Modrice i oguljena koljena bile su zaštitni znak malog Milančeta koji nikada nije išao podignutog nosa, a gledajući ga sa strane, niko ne bi mogao zaključiti da je Mile Rači, kako su ga zvali, nobles iz porodice okićene zasluženim titulama, ugledom i poštovanjem.

Ipak, njegov otac bio je Dimitrije Mita Rakić, ministar finansija 1888. godine i čovjek koji je prvi preveo "Jadnike" čuvenog Viktora Igoa. Majka Ana bila je kći akademika Milana Milićevića, književnika, etnologa i predsjednika Srpske akademije nauka, dok mu je sestra Ljubica bila udata za Milana Grola, političara, pozorišnog i književnog kritičara.

Bogata karijera pravnika, diplomate i pjesnika svjedoči o tome da je Milan Rakić pokupio sve talente muškog dijela porodice, dok su dvije ljubavi koje je imao svjedočanstvo da je njegovo biće bilo prožeto emocijama koje je povukao po ženskoj liniji.

Do Pariza i nazad

Milan Rakić je rano ostao bez oca pa je "mušku" brigu o njemu i njegovom obrazovanju preuzeo deda Milan. Tako je Mile Rači, po okončanju osnovne škole i gimnazije, upisao Filozofski fakultet, da bi se ubrzo prebacio na Pravni. Deda je imao velike ambicije za svog unuka te mu je finansijski pomogao i ohrabrio da studije nastavi u Parizu kako bi vidio svijeta i stekao iskustvo.

Tako i bi. Milan Rakić završio je obrazovanje u francuskoj prestonici, a potom se vratio u Beograd gdje se zaposlio u izvoznoj banci. Odatle je brzo napredovao prelazeći u Ministarstvo finansija i, potom, Ministarstvo inostranih dijela, prelazeći put od činovnika do diplomate u kratkom roku.

Prema jednoj anegdoti, kada je stupio u diplomatiju, Milan Rakić, za čije se pjesme već čulo, otišao je da se predstavi Nikoli Pašiću. Predjsednik vlade tada mu se obratio riječima: " Ovaj... znaš onaj... ja sam čuo da ti pevaš pesme u pevanje, ali jeste onaj... u spoljnu politiku nema pevanje... nego ima da čuvaš sve u državnu tajnu, kao što devojka ima da čuva... ovaj... pre nego što se uda onaj...".

Pariz je Milana Rakića opskrbio ne samo školskim znanjima, već i ljubavlju prema poeziji kojom je postao opčinjen. Grozničavo pretačući svoje emocije u stihove, Milan Rakić ušao je u kružook okupljen oko akademika Ljube Kovačevića koji se nalazio u Jevremovoj 37.

Zahvaljujući odličnom prijemu njegove prve zbirke pjesama kod publike, Rakiću su vrata bila širom otvorena među ovim zaljubljenicima u umjetnost, a njegovi stihovi otključali su i srce Kovačevićeve kćerke Milice.

Prva ljubav i tajni poslovi

Milan Rakić je Milicu po prvi put vidio na jednom dobrotvornom balu. Lijepoj djevojci u dugoj balskoj haljini na tufne Rakić je prišao polako. Brk mu je zaigrao kada se dosjetio kako će je zbuniti.

- Šta treba uraditi kada se devojci ispreči grana na putu? - upitao je Rakić Milicu.

Ne dajući se, Milica brzo odgovori: - U tom slučaju, granu treba preskočiti -

Mladi diplomata koji je u to vrijeme službovao u Prištini, formalno poljubi ruku gospođice, a onda odigraše valcer prije hladnog rastanka.

Sve u svemu, prvi susret baš i nije pretjerano obećavao, zapravo bio je prava katastrofa, mislila je mlada devojka dok je, sve vrijeme dok se vraćala kući sa bala, plakala u fijakeru jadajući se svojoj sestri.

Međutim, samo nedjelju dana kasnije, Rakić se pojavio na ulaznim vratima njene kuće, tražeći da razgovara sa Miličinim ocem kako bi je isprosio. Par se vjenčao 1905. godine, a varoš je pričala da su savršeni jedno za drugo.

Ako je suditi na osnovu Rakićevih stihova koje je posvetio svojoj supruzi, njihov bračni život biješe ispunjen posvjećenošću, nježnom zrelošću, dječačkim šalama i noćima punim strasne ljubavi.

Mladenci su život nastavili u Prištini, a zatim se više puta selili u Skoplje, Solun, Kopenhagen, Sofiju i Rim, kako je već služba to od Rakića zahtijevala.

Tokom službovanja u Skoplju i Prištini, Rakić je bio aktivan učesnik borbe za nacionalno oslobođenje. Obavljao je osjetljive i tajne poslove, održavao veze sa srpskim četnicima, snabdijevao ih u Makedoniji i prenosio oružje iz Vranja u Skoplje i Bitolj.

Zabilješke iz dnevnika Milana Rakića iz januara 1906. godine pamte njegove riječi: "Otišao sam u Vranje da prenesem municiju. U Vranju rasulo. Stari odbor raspušten, nov se konstituisao, pa se odmah sam raspustio... Vranje puno četnika. Svake noći ima tuče i ranjenih ljudi... (1. 1. 1906) Krenuo sam za Bitolj da odnesem 32 revolvera sa 2.500 metaka. Stigao u Bitolj i predao sve... Ćirović traži 500 pušaka za njihov kraj (25. 1. 1906)."

Druga ljubav Milana Rakića i odlazak u dobrovoljce

Ipak, idiličan bračni život baš i nije bio tako savršen kako su pjesme to govorile. U životu Milana Rakića pojavila se nova žena po imenu Desanka Živadinović. O tome kako su se upoznali podaci izostaju, ali ono što se zna jeste da je Rakić bio zaljubljen do ušiju i potpuno prepušten strasnom odnosu sa Desankom. U periodu oko 1912. godine Rakić joj je poslao poveći broj ljubavnih pisama, a već u drugom jasno iskazuje svoje simpatije.

Dobivši pozitivan odgovor, prvi sastanak ostvarili su u kafani hotela "Moskva".

Međutim, pred početak Balkanskog rata, Rakić napušta diplomatsku poziciju u Beogradu i, ne govoreći ikome, priključuje se kao dobrovoljac jedinici pukovnika Alimpija Marjanovića, ovčepoljskog vojvode.

Poslije 15 dana obuke u Prokuplju, Rakić ulazi u četu Vojvode Vuka i kreće ka Kosovu. Kao četnik, sa redenicima preko prsa i šubarom na glavi, Rakić je bio prvi koji je ušao u oslobođenu Prištinu. Odatle se pismom javlja svojoj ženi i piše: "Juče, utornik, na čelu jedne kolone uđoh u Prištinu. Još sad ne mogu da se stišam i da mirno pišem o svemu što se za ovo nekoliko dana dogodilo. Glavno je da je Kosovo osvećeno... Ovakve događaje što sam video smatram kao naročito dobročinstvo nekog proviđenja."

Odmah po ulasku u grad Rakić je otišao u konzulat kako bi izvadio veliko crkveno zvono koje je svojevremeno sakrio od Turaka u podrumu. Iznijeli su ga i okačili o granu u porti pravoslavne crkve. Rakić je prvi povukao uže, pa ga je dalje dodao ostalima. Narod i vojnici cio dan su zvonili oglašavajući da je Kosovo slobodno.

Za učešće u ratu 1912. godine Rakić je odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost.

Za sve to vrijeme Rakić je razmišljao o Desanki koja se iz Beograda seli za Zagreb i udovoljava pjesnikovoj želji da mu pošalje svoju fotografiju. Iako na daljinu, nastavili su da razmjenjuju nježnosti preko pisama čak i tokom Prvog svjetskog rata.

Posljednje pismo Rakić joj je poslao 1916. godine u Švajcarsku i tada se Desanki gubi svaki dalji trag.

Borba sa Musolinijem

U periodu od 1921. do 1927. Rakić je bio poslanik u Sofiji, a 1929. odbija ponudu kralja Aleksandra da se vrati u Beograd i postane ministar spoljnih poslova. Završio je karijeru kao "izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar prve grupe" u Rimu (1927-1933), gdje je godinama morao da se nosi s Musolinijem i njegovom agresivnom politikom prema Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Penzionisan je bez najave i prije vremena, jer je, kažu priče, stao na žulj tadašnjem ministru spoljnih poslova Jeftiću, odbivši da ga tajno obavještava o kretanju i razgovorima u Rimu i Italiji njegovog prethodnika, ranijeg ministra Ninčića.

Pišući o svojoj službi, Rakić navodi: "Počinjem i sam uviđati da što čovek dublje ulazi u ove naše poslove, sve više razočaranja i žalosti ima."

Namjesnik Pavle je u dva maha Rakiću nudio mjesto kraljevog poslanika - prvo u Vašingtonu, pa zatim i u Londonu, međutim on ju je odbio zbog bolesti. U Parizu je imao dvije operacije. Nakon druge, vraćajući se za Beograd, svratio je do Zagreba u sanatorijum na Srebrenjaku. Tu je zabilježena jedna od njegovih posljednjih izjava:  "Ne čudite se doktore. Meni je suza uvek nailazila lako. Kao da sad čujem očev glas: ’A kod tebe, Mile Rači, opet suze’."

Milan Rakić preminuo je u Zagrebu u četvrtak uveče, 30. juna 1938. godine, a sahranjen je tri dana kasnije sa vojnim počastima na beogradskom Novom groblju.