Moj otac Risto Đogo, nije stvaralac Republike Srpske. Tačnije: on nije član Asocijacije stvaralaca Republike Srpske. Kako Risto nije na papiru bio borac Vojske Republike Srpske, Marko i ja nismo djeca poginulog borca, majka nije udovica poginulog borca.

Sjećam se da su nas nekoliko puta naši drugari čiji očevi jesu nosili pušku još u ona vremena, u dječjim igrama, prekoravali što naš otac nosi kravatu i odijelo, a njihovi u rovu nose maskirnu “mladićevku”. Kada su oca u julu 1994. mobilisali, dodijelili mu uniformu i nekakav pištolj, nama je laknulo. Bar nas neće više zafrkavati. Ali jesu. Sjećam se da sam jednom pitao majčinog prvog rođaka, čovjeka čiji su mi vojnički stav i hrabrost sinonim za ono časno i “otadžbinsko” u prošlome ratu – pokojnog Svetka Gačanina: “Ali, Svetko, zašto moj tata ne ratuje kao ti?” “E moj Darko, više Risto glavu u torbi nosi nego mnogo ko na liniji”. Pokazalo se da je bio u pravu.

Tako je kako je. Nije Risto znao da kalkuliše. Nisu ni ljudi koji su ostavili mladost i posao da bi branili Republiku Srpsku. Nije Risto znao da prigrabi bilo koju korist – ljudi koji nas znaju sa Pala, iz našeg odrastanja, znaju da smo se zlopatili i naročito napatili poslije njegove smrti kao rijetko ko. Svako je. Nismo mi bolji ni gori od drugih. Nije Risto znao ni da će ga se sjećati narod, njegov, pa i onaj sada drugi narod koji ga pamti kao lik neprijatelja, nije znao da će decenijama kasnije njegovi prijatelji okretati glavu kad nas vide na ulici, nije znao da će nam neki otvoreno reći da im nije politički zgodno da pomognu porodici Rista Đoga. Nije znao Risto ni da će biti onih koji će svoj ratni angažman debelo unovčiti i naplatiti. Sa njima se još za života svađao. Nije znao, jer makar i Risto Đogo, bio je (znamo to svi) samo smrtni čovjek.

I bolje je što nije znao. Teško da bi se snašao i prepoznao u zemlji koja nema hrabrosti da koristi grb koji je jedini naš grb, da ima himnu koja je njena himna. On je Republiku Srpsku zamišljao i sve je mogao da pravda jednim “ali sada je rat”. Šta li je danas?

I zato: kada budete pravili te spiskove stvaralaca Republike Srpske, najljubaznije vas molim da vam ne padne na pamet da oskrnavite ime moga oca stavljanjem na taj spisak (mada vjerujem da nećete jer vam se u posljednjih dvije i po decenije nije desilo da stavite njegovo ili ime njegove porodice ni na spiskove za dodjelu materijala, boračkog ili kadrovskog stana ili bilo kakve privilegije.) Ali ako vam ipak padne to na pamet, molim vas da budete uviđavni i da ga ne stavite. Republiku Srpsku su stvarali svi oni koji su ovdje bili, jeli Ikar i derali starke (za razliku od onih koji su i u najgora od svih vremena pili Džek Denijels i razmišljali da li da kupe ”Fila” ili “Najke”). Kada bih mogao da tražim kompenzaciju za rat, želio bih samo da vidim oca. Da ga zagrlim. A kao Hrišćanin – znam da ću ga sresti. Dakle: od povlastica ne treba mi ništa. Republiku Srpsku stvaramo i danas. Kao i nekada stvaraju je samo oni koji ne traže od majke da im plati svoje majčinstvo. Svako ko je tražio novac za svoju žrtvu i ljubav, u zemlji koja još nije u stanju ni da obezbijedi pristojan život potomcima onih koji su sebe nesebično dali – nije shvatio šta je Republika Srpska.

A možda je sve danas tako jer su se još od te 1992. miješali stvaraoci koji danas počivaju po grobljima i stvaraoci koji danas prave spiskove stvaraoca?