Žena, pjesnikinja, profesor, veliki duh generacija, ona koja je uvijek imala pravu riječ. Kad sam čitala prigovore koji su joj tokom posljednjeg rata upućivani, pitala sam se: Pa šta hoćete od žene koja je proživjela vijek i ispoštovala sve društvene norme, a da nigdje nikad nije pretjerivala?

Kazala je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Stevka Preradović govoreći o Desanki Maksimović i pjesmi “Krvava bajka”, koju je velika pjesnikinja napisala prije 80 godina opisavši pokolj koji su njemačke okupacione snage izvršile nad srpskim stanovništvom u Kragujevcu. Nazivom pjesme “Krvava bajka” Desanka Maksimović je naglasila da se radi o nečemu što djeluje nevjerovatno, ali se ipak desilo u 20. vijeku, u kolijevki kulture - Evropi.

U ovim tmurnim vremenima za kulturu svjedoci smo nepravdi koje su nanesene Desanki Maksimović. Tokom prošle godine njene zbirke poezije su izbačene iz školskog programa, a prethodnih dana Udruženje književnika Srbije uputilo je negodovanje zbog degutantnog i sramnog spominjanja Desanke Maksimović u romanu “Kontraendorfin” Svetislava Basare, koji je dobitnik NIN-ove nagrade.

Odgovarajući na pitanje šta bi slavna pjesnikinja rekla o modernom vremenu da je među nama, Stevka Preradović kao da je naslutila nedavna dešavanja, te je kazala da bi nam Desanka Maksimović rekla: “Dete ovo je van pameti.”

- Rekla bi da smo mi Srbi najveći neprijatelji sami sebi, jer kod nas, ako jedan vuče naprijed, onda dva vuku nazad. Ovo nije vrijeme dobrog razvoja, ni mlade ličnosti, ni mlade umjetnosti. Ne znam šta će ostati iza nas, jer ovo što ne valja predugo traje - navela je Preradovićeva.

Kako je kazala, “Krvavu bajku” je prvi put čula kao dijete, jer su je svi njeni ukućani znali napamet.

- Ranko i ja smo upoznali Desanku 1966. godine kada je otvaran spomenik na Banj brdu. To prijateljstvo je ostalo zauvijek. Kad god bismo se susrele, tu ljubav smo nadopunjavale. Ona i njen suprug Sergej Svastikov, ruski pjesnik, bili su izuzetno skromni ljudi. Bila je tiha, pametna, odlučna, odmjerena i pažljiva. Govorili smo poeziju na istim književnim večerima i dogodi se da ona dođe da gostuje u Banjaluci u vrijeme kad je meni izašla prva knjiga. To je bilo 1974. godine. Njoj nije bilo teško da od korica do korica prelista tu moju knjigu i da za svaku pjesmu kaže ponešto - ispričala je Preradovićeva.

Istakla je da joj je Desanka prilikom posjete Banjaluci, u jesen 1989, kazala kako žali što je ostala bez potomstva.

- Tad kad je dolazila nosila sam crninu, jer mi je majka umrla. Desanka mi je tada rekla kako je izgubila mnoge bliske ljude, ali da je njena najveća nevolja što je pjesme smatrala kao svoju djecu i što je zbog njih ostala bez djece. Kazala je: “A sad mi je žao” - objasnila je Preradovićeva.

Dodala je da je Desanka već tada vidjela kako se stvari odvijaju u našem kulturnom miljeu, te da je shvatila da je previše žrtvovala privatno.

- “Krvavu bajku” smo svi znali napamet, dok, recimo, o žrtvama na Šušnjaru kod Sanskog Mosta nismo znali mnogo, što još jednom potvrđuje da se mora pričati o našem stradalništvu, jer na ono što ne znamo ne možemo ni reagovati. Onaj ko samo piše umjetničku poeziju je možda dobar umjetnik, ali nije dobar svjedok vremena u kojem živi - istakla je Preradovićeva.

Dodala je da je Desanka Maksimović čitala ljude, da je bila psiholog i da nikad nije glumila ono što nije.

- Govorila je iz duše, kada je 1968. izašla među studente, ona to nije radila da bi bila primijećena, radila je to jer je tako mislila. Za života je napisala meni i Ranku: “Ako se više ne budemo videli, nemojte me zaboraviti.” Ta rečenica kazuje da je osjećala promjenu koja će se desiti i koja se već dešavala u zemlji koja se zvala Jugoslavija - zaključila je Preradovićeva.

Ispričala je anegdotu o Desankinim posjetama Rusiji i kako su našu pjesnikinju Rusi poštovali i voljeli.

- Desanka se nikad nije šminkala, a kada je bila u Rusiji, pričala mi je kako su je stalno tjerali da se šminka, jer se nije moglo na podijum bez šminke. To ju je nerviralo, a njih je nerviralo što nije htjela da se šminka - kazala je, uz smijeh, Preradovićeva.

Književnik Ranko Preradović za “Glas Srpske” je istakao da je Desanka Maksimović pisala iz duše, iz života, te da je stoga njena veličina neprevaziđena.

- Sama činjenica da je u ono vrijeme relativno mlada žena doživjela tako mučno kragujevačku tragediju i napisala jednu od najznačajnijih pjesama osvetnica Drugom svjetskom ratu “Krvavu bajku” dovoljno govori o tome ko je bila, kakva je bila i koliko se moćno nosila s vremenom. “Krvava bajka” je molitvenik koji svjedoči o vremenu i stanju u kom je nastajala - naveo je Preradović.

Istakao je da su Desanka Maksimović i njen suprug Sergej Svastikov došli u Banjaluku nakon zemljotresa, da sagledaju stanje, te da je to nešto što se ne može zaboraviti.

Ljubav

Preradović je kazao da mu je Desanka Maksimović jednom prilikom pričala kako je upoznala Sergeja Svastikova.

- Susreli su se na književnim susretima. Kazala mi je: “Kad god njega vidim, on nonstop okolo, kao da beži od normalnog sveta, a zapravo on je bio skroman. Priđem mu i pitam ga što se izdvaja, a on nastavi da se udvara.” Tako je krenula njihova priča, on je prešao iz Rusije da živi u Beograd i dugo su živjeli zajedno - rekao je Preradović.