„Moja su djeca u meni živa. Njihovom dušom ja dišem. I njihov, srećom, preživjeli brat. Njegova djeca. A svi ostali su nas zaboravili. Eto, svratite vi, još poneko od novinara… Sve se zareknem da ću riječi olovom da zalijem. Šta vrijedi. Ko još čuje i koga još interesuje ova moja priča.“
Tomo ćuti. I, sve vrijeme je ćutao. Gotovo nepomičan.
Dimitrijevićima su 16. januara 1993. godine u napadu srebreničkih muslimana pod komandom Nasera Orića na Skelane, ubijena djeca. Aleksandar je imao četiri i po godine. Radiša, tek napunio jedanaest, tog januarskog dana je teško ranjen. Podlegao je povredama na Vojnomedicinskoj akademiji, poslije pola godine borbe za život. U napadu je povrijeđen i najstariji Miličin i Tomin sin, Slaviša. Imao je 14 godina. Ljekari su jedva uspjeli da ga spasu.
- Samo mi je ovo ostalo od Raše – pokazuje Milica dječji rukopis u svesci. A od Ace… samo ova fotografija. Samo ovu, njegovu fotografiju imam.
Metkom zaustavljeno djetinjstvo. A, ostao osmijeh na fotografijama uz koje se bude i idu u noć Milica i Tomo.
– Kažem im svakog jutra: “Dobro jutro.” Svake večeri: “Laka vam noć, moja djeco, i laka vam zemlja, mučenici moji maleni. Majka vas ne zaboravlja i nikada neće.”
Milica grli fotografije. Tomo okreće glavu.
– Ovako sam ih stalno grlila. Sad, kad zagrlim Sinišinog sina, kao da su i oni u mom naručju. I, vi me sad pitate: “Kako si, Milice?” Tako, što živim sa svojom ranom. Niti mogu da je prebolim, niti mogu da oprostim. Ali, ko da me čuje? Kažu u toj rezoluciji: u Srebrenici je bio genocid. A šta je bilo ovdje? Kad su nas napali, u Skelanima je bilo nas stotinak. Nas, koji smo ostali u svojim kućama. A od tih stotinak, ubijeno je 69. Pa šta je onda genocid? Da li je i ovo genocid… Kažu, isto, u toj rezoluciji da je potrebno pomirenje. Pomirenje može da bude kada nekog osude za moju mrtvu djecu. Ko je tačno pucao u njih… Ja znam ko je komandovao.
Tuga i gnijev. Očaj i ljutnja. Sve u jednom trenu. Ovdje, stvarno, nema šta da se pita. Ovdje se samo plače.
– Noćima nisam spavala kad su Orića oslobodili – govori Milica Dimitrijević. – Kako tad, tako i sad. Stalno nas varaju. Igraju se sa našom nesrećom. Svi. Onaj koji je potpisao hiljade muslimanskih žrtava u Srebrenici, ovdje nikad nije došao. I mi smo majke Srebrenice. Skelani su Srebrenica, nisu Mars. A, kad su, ono, na bilbordima uoči desetogodišnjice Srebrenice, usred Beograda osvanule slike muslimanske djece, ni tada nisam spavala. Pitala sam se, i sad se pitam, da li je neko srpsko dijete ikada bilo na bilbordima u Beogradu, Banjaluci… u Srebrenici, Bratuncu… bilo gdje. Ne kažem da je trebalo da tu budu, da ih vide, moja djeca. Nisu samo oni ubijeni.
Ćutimo.
– Znam, znate i vi odgovor – kaže. – Nemam ja ništa protiv ičije djece. Svi su oni bili samo djeca. Ubiti dijete najveći je zločin. Ubiti moje ili tvoje, isto je. Zašto se onda broje žrtve samo jedne strane? Zašto smo dopustili da kad se kaže Srebrenica, kaže se: “Tamo su stradali samo muslimani od Srba”. Ponavljam vam: I Skelani su Srebrenica. I moja djeca su Srebrenica. I ja sam majka iz Srebrenice. Zašto to niko ne priznaje? Ne govori? Ne izbori se za istinu? Ne ispravi nepravdu?
Milica Dimitrijević – selo Skelane, opština Srebrenica – postavlja hiljadu pitanja. Pitanja, bez odgovora. Između je sjećanje na 16. januar 1993. Na zoru, tog nesrećnog dana, kada su Orićevi vojnici napali Skelane. Tomo Dimitrijević, probuđen pucnjavom i vikom, potrpao je djecu u auto. On i Milica, u panici. Djeca vrište. Narod bježi. Tomo pokušava da se domogne mosta na Drini (Skelane samo Drina dijeli od Bajine Bašte) i prebaci porodicu u Srbiju. Kuršumi su, nažalost, bili brži.
– Pred mostom metak je pogodio Acu u glavu. Rašu u vrat. Vidim i Slaviša u krvi. Aca je, pile moje, odmah izdahnuo. Srce moje, nije se ni javio. Samo sam osjetila kako mi je klonuo u rukama. Raša nije mogao da se izvuče. Metak mu je oštetio kičmu. Pola godine su se na Vojnomedicinskoj akademiji borili za njegov život. Sahranili smo ih, obojicu, u Bajinoj Bašti. Strahovala sam da, ovdje, ni mrtvi ne bi imali mir.
Milicu su, priča nam, kasnije pozivali haški istražitelji. To je jedva i čekala. Išla je u Zvornik i svjedočila u Centru bezbjednosti.
– Svjedočila sam i – ništa. Niko me poslije nikad nije pozvao. Da su me pozvali u Hag, imala bih šta da kažem i imali bi šta da čuju. Ali, vjerujem, zato me nisu ni pozivali.
U dvorištu Dimitrijevića, male bijele patike. Igračke. Oko nogu se mota sićušan crni pas.
To je sve od našeg unuka, Slavišinog sina, prvijenca – govori Milica.
– Slaviša je, eto, želio da mu da Rašino ili Aleksandrovo ime. Ja sam bila protiv. Kako jednog da dozivam, a drugo ime da ćutim. Dali smo mu ime Nikola.
