Četrnaestogodišnji Spomenko Gostić poginuo je 20. marta 1993. godine prilikom granatiranja položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu, a samo dva mjeseca ranije odbio je ponudu Predraga Simikića da sa njim ode u Pariz, gdje bi ga udomio, školovao i omogućio normalan život.

Nakon teškog djetinjstva, zbog nasilničke prirode njegovog oca i razvoda roditelja, Spomenko sa majkom iz Maglaja odlazi da živi kod bake u ozrensko selo Gornji Ulišnjak, gdje je bio i njegov polubrat.

Dolaskom kod bake na selo slijedi miran period njegovog djetinjstva, ali nakon svega par godina počinju ratna dešavanja.

Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba preminula je Spomenkova majka, koja je bila srčani bolesnik, a prilikom prvih napada na selo poginula je i njegova baka Vida, dok se polubrat Dragan pridružio vojsci.

Napetost u ozrenskim selima i povremeni incidenti eskalirali su 21. septembra 1992. godine, a selo Gornji Ulišnjak našlo se okruženo muslimanskim selima.

U selu, koje se manje-više nalazilo na samoj liniji fronta i često bilo izloženo artiljerijskim napadima, nije bilo dovoljno vojno sposobnih muškaraca.

Spomenko je bio vrijedan dječak i uvijek priskakao sam u pomoć kome god je zatrebalo, a posebno je volio konje i za razliku od druge djece nije ih se plašio, navodi se u monografiji "Djeca žrtve rata 1991-1995" u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

O Spomenkovom pristupanju vojsci svjedoči njegov kum i prijatelj Dalibor Tripić, koji je rekao da ih u vojsku niko nije primio raširenih ruku, ni dočekao, te da su kao djeca morali biti duplo ozbiljniji i odgovorniji nego stariji da bi imali povjerenje u njih.

- Pošto je naše mjesto bilo malo, okruženo sa svih strana, bili smo uvučeni, a nije bilo dovoljno vojnika, u taj prvi mah Spomenka nisu angažovali. Nas koji smo imali 16 godina bili su rasporedili u pozadinske jedinice za kurire da bi što više sposobnih vojnika moglo da ide na liniju... Njega nisu angažovali, što mu je teško palo. Nije se pomirio sa tim, pošto se uvijek družio sa nama starijima. Kad smo angažovani, on je ostao bukvalno sam. Nije imao sa kim ni da se druži - ispričao je Tripić.

On je dodao da je sa početkom žešćih borbi došlo i do problema u snabdijevanju vojnika, ali je Spomenko uhvatio dva konja i napravio zapregu.

- I silom prilika su ga primili, niko se nije mogao odreći, jer je išao na prvu liniju, izvlačio ranjenike, dovozio municiju, hranu, bukvalno, postao je nezamjenjiva karika u tim borbama i u toj jedinici - naveo je Tripić.

U monografiji se navodi da je zajedno sa Spomenkom zapregu napravio i vozio njegov prijatelj Slaviša Petrović, koji je od njega bio stariji samo godinu dana, te da su jednom prilikom, dok su vozili hranu za borce, morali da skrenu sa glavnog puta koji je usljed kiše bio pun velikih bara, te je zaprega nagazila na protivpješadijsku minu.

Slaviša je bio lakše ranjen, a jedan geler je okrznuo Spomenka i to je bilo njegovo prvo ranjavanje.

Uprkos ovome, njih dvojica su pješke donijeli hranu borcima, a nakon toga je Spomenko raspoređen na mjesto kurira u komandi.

Zahvaljujući fotografiji Spomenka koju je napravio fotograf Tomislav Tomo Paternek, ali i ekipi Televizije Novi Sad, koju je predvodio novinar Petko Koprivica, za Spomenka se čulo i izvan Ozrena.

U prvom intervjuu iz oktobra 1992. godine Spomenko je govorio o svom životu i njegovim vojničkim danima, te je između ostalog rekao: "Ja sam se javio dobrovoljno da pomognem svom narodu, da oslobodimo selo od neprijatelja".

Ova reportaža imala je veliki odjek u javnosti, brojni ljudi su se javili da četrnaestogodišnjeg ratnika prihvate i udome, školuju i da mu na bilo koji način omoguće normalan život.

Petko Koprivica se na Ozren vratio 7. januara 1993. godine, a sa njim je došao i Predrag Simikić Pegan, koji je živio u Parizu sa željom da upozna Spomenka i povede ga sa sobom u Francusku, ali je njegovu ponudu Spomenko odbio.

Prilikom granatiranja položaja Vojske Republike Srpske 20. marta 1993. godine poginulo je pet vojnika, Spomenko je teško ranjen, a ubrzo je preminuo.

Sahranjen je sa stradalim saborcima na seoskom groblju Njiverak, Gornji Ulišnjak.
Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod. Jedna ulica u Višegradu nazvana je po Spomenku Gostiću, a u višegradskom naselju Garača postavljena je spomen-ploča u njegovu čast.

U porti Hrama Rođenja Presvete Bogorodice u Doboju 20. marta 2014. postavljena je spomen-bista Spomenka Gostića.