Desilo se ono na šta već mjesecima upozoravaju sindikalci i novinari: Željeznice RS, koje već godinama kubure sa viškom neradnika, mogle bi doživjeti kolaps zbog manjka radnika: majstora, tehničara, mašinovođa, pa čak i inženjera operativaca.

Kako je potvrdio i v.d. diretkora “Željeznica RS” Zoran Ilinčić, preduzeću trenutno nedostaje najmanje 50 radnika da bi moglo  funkcionisati, a upravo toliko ih je samo od početka godine dobrovoljno napustilo ŽRS. Odlaze bravari, zavarivači, elektromehaničari, mašinski tehničari, pa su radionice za održavanje opustjele. Pojedini sindikalci tvrde da kofere pakuju i inženjeri operativci, kojima je dozlogradilo da rade za mizerne plate.

Odlaze čak i mašinovođe, i to ugavnom u Njemačku: neki preko  Slovenije, a neki se direktno javljaju na konkurse “Dojče Banhofa”. Ni tamo ih ne čeka raj: bruto plata za mašinovođu početnika na sjeveru Njemačke je oko 2.600 evra, što je ispod prosječne zarade u ovoj zemlji. Ipak, poslodavac im, za početak, nudi smještaj, besplatnu obuku i kurs jezika.

- Bolje mu je da tamo radi i za 1.000 evra na novoj lokomotivi i u ekstra uslovima, nego da se ovdje bori za 60 godina starim mašinama za 400 evra mjesečno – poručuje Simo Cvjetković, predsjednik Samostalnog sindikata mašinovođa RS.

Priznaje da ne zna koliko je tačno mašinovođa već napustilo Srpsku, a koliko ih to namjerava. Ako ne pritekne u pomoć Vlada RS i ne odriješi kesu sa republičkim budžetom, spasa im, tvrdi, nema. Jedini načn da se željezničari zadrže u Srpskoj jeste da im se znatno povećaju plate, a Željeznice  to, tvrdi Cvjetković, ne mogu same. Kao i direktor Ilinčić, i sindikalac Cvjetković predlaže da se republičke subvencije za Željeznice, koje trenutno  iznose 25 miliona KM godišnje, bar udvostruče.

Inače, većina pružnih radnika, majstora i železničara, koji bježe ne samo u inostranstvo, nego i u neke privatne firme u Banjaluci,  zarađivala je u Željeznicama RS od 450 do 700 KM, odnosno do 230 do 350 evra mjesečno. Plata iskusnog mašinovođe, sa svim dodacima, jedva prebaci 800 KM.

– To je neodrživo. Ko god bilo šta zna i hoće da radi, taj ode. Ostaju samo veterani pred penziju, koji će otići za godinu, dvije. I, naravno, ostaju uhljebi. Njima ne može nigdje biti bolje nego ovdje – zaključuje  Cvjetković.

Zbog odlaska željezničara najviše članova je u posljednjih nekoliko mjeseci izgubio Sindikat radnika za održavanje šinskih vozila. Predsjednik ovog sindikata Goran Čamdžić tvrdi da je za egzodus radnika najodgovornije rukovodstvo Željeznica RS.

– Stimulativne otpremnine u prvom krugu su davali svima, pa i deficitarnim kadrovima, iako smo ih upozoravali da to ne čine. Sada ponovo prave istu grešku, kada šalju u penziju ljude sa ograničenom radnom sposobnosću, ne vodeći računa o tome koje su struke – kaže Čamdžić.

Pošto otpuštanju nije prethodila sistematizacija, pa niko nije znao da li će sutra njegovo radno mjesto biti ukinuto, svi koji su se koliko-toliko mogli snaći na tržištu prihvatili su otpremnnine po principu “uzmi pare i bježi”

Nisu, doduše, u pitanju neke velike pare, jer je po godini radnog staža isplaćivan iznos od dvije trećine jedne plate. Tako je, objašnjava Čamdžić, majstor sa prosječnom željezničarskom platom i stažom od 18 do 38 godina, mogao uzeti nešto manje od 7.000 KM otpremnine. Nije dovoljno za pokretanje biznisa, ali za kartu do Njemačke jeste.

Prekobrojnih bilo više od 1.500 radnika

Željeznice RS, nekad najveći gubitaš i najpoznatija sigurna kuća za udomljavanje glasačkog tijela, drastično je smanjila broj zaposlenih. Prije nekoliko godina preduzeće je imalo 3.660 radnika, u proces restrukturiranja je ušlo sa 3.098, a danas ih ima 2.390, s ciljem da se taj broj svede na 2.100.

Zbog procesa restrukturisanja, koji nadgleda Svjetska banka, preduzeće je za manje od godinu dana smanjilo broj zaposlenih za čak 700, a trošak za radnu snagu je smanjen za 4 miliona KM godišnje.

Čamdžić: Radna mjesta štimaju prema ljudima

Proces restrukturiranja, koji se provodi zahvaljujući kreditu Svjetske banke od oko 100 miliona KM, spasio je Željznice RS od  stečaja, ali sindikalci tvrde da je bilo i poteza koji u najmanju ruku izazivaju sumnju.

– Sistematizacija je rađena nakaradno. Umjesto da se prema potrebama definišu radna mjesta, a prema radnim mjestima ustanovi koji će ljudi ostati u preduzeću, a ko je tehnološki višak, ovdje se prema ljudima pravi sistematizacija. Na primjer, ako je Pero Perić, s kojim sam dobar, agronom, ja na osnovu toga “smislim” radno mjesto na kojem se traži baš takva diploma. I obrnuto, ako neko nije podoban, ili nije po volji direktorima, oni smisle sistematizaciju po kojoj će njegovo radno mjesto biti ukinuto – kaže Goran Čamdžić, predsjednik Sindikata radnika za održavanje šinskih vozila.