Srpski književnik Mehmed Meša Selimović, pisac jednog od najvećih romana na srpskom jeziku "Derviš i smrt", rođen je na današnji dan 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirao je 1933. na Filozofski fakultet u Beogradu, na grupi za jugoslovensku književnost i srpski jezik.
Od 1935. do 1941. radio je kao profesor u tuzlanskoj gimnaziji. Tokom rata bio je uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilački pokret, a 1943. prelazi na slobodnu teritoriju i postaje član Komunistička partija Jugoslavije.
Sarađivao je i u listovima „Oslobođenje“ i „Front slobode“.
Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna-filma”, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost” i predsednik Saveza književnika Jugoslavije.
Penzionisan je 1971. godine, a u Beograd se preselio januara 1973. Selimoviću je za života prebacivano što je odabrao Beograd, Srbe i srpsku književnost kao svoje.
Bio je redovni član SANU i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te uvršten među 100 najznamenitijih Srba.
Bio je i urednik časopisa „Život“ i „Brazde“, a u poslijeratnom periodu afirmisao se kao prozni pisac. Pored proze, bavio se književnom kritikom i esejistikom.
Dobitnik je brojnih priznanja, uključujući NIN-ovu nagradu za roman godine, Goranovu i Njegoševu nagradu, kao i nagradu AVNOJ-a. Nosilac je više državnih odlikovanja i počasni doktor Univerziteta u Sarajevu.
Književni rad započeo je zbirkom „Prva četa“, a afirmaciju je stekao romanima „Tišine“, „Magla i mjesečina“ i „Tuđa zemlja“.
Ipak, vrhunac njegovog stvaralaštva predstavljaju romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava".
„Derviš i smrt“ (1966) smatra se njegovim najznačajnijim djelom – filozofski roman ispovjednog tona o sudaru pojedinca sa vlašću, inspirisan i ličnom tragedijom, jer je njegov brat pogubljen tokom rata. Glavni lik, Ahmed Nurudin, kroz unutrašnju borbu propituje smisao pravde, istine i ljudskog postojanja.
Roman „Tvrđava“ (1970) donosi priču o životu u zatvorenom svijetu, gdje tvrđava simbolizuje i čovjeka i društvo. U središtu je ideja izlaska iz zatvorenosti i pronalaženja slobode, uz snažnu vjeru u ljubav kao temeljnu ljudsku vrijednost.
Kasnija djela, poput „Ostrva“, „Sjećanja“ i esejističkih knjiga, dodatno su učvrstila njegov status jednog od najvažnijih pisaca južnoslovenskog prostora.
Djela: romani "Derviš i smrt" /jedan od najznačajnijih u srpskoj literaturi/, "Tišine", "Tvrđava", "Magla i mjesečina", "Krug" /nedovršen/, zbirke pripovjedaka "Prva četa", "Tuđa zemlja", "Djevojka crvene kose", studija "Za i protiv Vuka", eseji "Pisci, mišljenja, razgovori", memoarska proza "Sjećanja", nekoliko filmskih scenarija.
Selimović se ženio dva puta, sa prvom suprugom Desankom imao je ćerku Slobodanku, a sa drugom suprugom Daroslavom Darkom Božić, imao je dvije kćerke.
Umro je 11. jula 1982. u Beogradu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Nacionalna pripadnost
Mehmed Meša Selimović poticao je iz porodice čiji su bliži preci iz Bileće, dok se porodično porijeklo vezuje za Vranjsku, na granici Hercegovine i Crne Gore, od bratstva Vujovića. U svojim zapisima navodio je da njegov otac Alija nije bio religiozan, ali se po nacionalnom osjećanju izjašnjavao kao Srbin.
O sopstvenom identitetu Selimović je govorio otvoreno, ističući da je „skupo biti Srbin“, aludirajući na lična iskušenja kroz koja je prolazio.
U svojoj knjizi "Prijatelji" Dobrica Ćosić, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović:
,,Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“
U svojoj knjizi "Sjećanja" Selimović ističe:
"Užasan genocid koji su ustaše počele da provode protiv Srba u BiH, nečuveni zločini na koje se uho teško moglo naviknuti, jer takvo masovno varvarstvo nije bilo poznato u istoriji, stradanje čitavih srpskih krajeva, zatiranje svega živog - sve to je tjeralo čovjeka da se odredi - ili da se suprotstavi ili da se demorališe".
Jednom prilikom, na zagrebačkom "Književnom kutku", Meši Selimoviću je organizator postavio pitanje od kog se očekivalo da će od Meše izdejstvovati neku vrstu provokacije: "Zašto se vi Mehmede Selimoviću osjećate Srbinom?"
Selimović je odgovorio kratko i direktno: "Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to".
Lična tragedija
Roman "Derviš i smrt" doživio je više od 30 izdanja i preveden je na brojne strane jezike. Nastao je i kao odraz društveno-političkog vremena, odnosno reakcija na represivne mehanizme vlasti, što je dodatno obilježeno ličnim iskustvom autora, čiji je brat stradao u poslijeratnim progonima.
Naime, Šefkija Selimović, partizanski oficir, krajem 1944. uzeo je krevet, ormar i stolicu iz GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara), zbog čega je izveden pred sud.
Osuđen je na smrtnu kaznu strijeljanjem baš zato „što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice", iako je namještaj spremio za ženu koja se vraćala iz koncentracionog logora.
Ovo djelo odlikuje snažna misaona dubina, ispovijedni ton i monološka forma, uz izrazito umjetničko nadahnuće. Povezujući religijske istine sa savremenim egzistencijalnim dilemama, roman vodi od dogmatskog poimanja svijeta do univerzalnih pitanja ljudske sudbine, straha i patnje kao neizbježnih pratilaca života.
Roman "Tvrđava" smješten je u 17. vijek i donosi priču u kojoj je tvrđava istovremeno i stvarnost i simbol. Ona predstavlja zatvorenost čovjeka, zajednice i ideologije u sopstvene okvire. Izlazak iz tog prostora označava ulazak u život, suočavanje sa njegovom složenošću i mogućnost duhovnog i ličnog razvoja, kao i približavanja drugim ljudima i istinskim vrijednostima.
Za svoj književni rad dobio je brojna priznanja. U njegovu čast ustanovljena je 1988. godine književna nagrada sa njegovim imenom, koja se svake godine dodjeljuje za najbolje književno djelo.
Oproštajno pismo
Oproštajno pismo Meše Selimovića jeste njegov „testament“ koji je jednom prilikom napisao.
U bolnici na običnom papiru, negdje blizu ponoći, Selimović piše svoju oporuku ovako:
- Pišem ovo dok sam pri snazi i punoj svijesti, čak bez straha, bez ijednog afekta, miran i sabran, kao trgovac koji pravi bilans u svome poslu. Nisam poštovao račun za života, činim to sada kad je suđeno.
Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristajao na svoju štetu, nego na tuđu. (Ista takva su i moja djeca, dvije kćerke, blesave od poštenja, moralne po svaku cijenu.) To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov. (Takve će biti i moje kćerke, i to mi je drago.)
Čudo se desilo da sam našao najboljeg čovjeka na svijetu, moju ženu Daroslavu, i tako smo udvoje držali se svog praktičnog moralnog kodeksa, ali koji nas je ispunjavao ogromnim zadovoljstvom.
… Želim da Darka, Maša i Jesenka žive u Beogradu, jer u Bosni ima ljudi koji su kivni na moje držanje, na moju nezavisnost i na moj uspjeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici (mada je daleko više onih koji su me voljeli: ne kažem ovo napamet). Važno je da se uklone i radi toga što su sve tri neotporne i pretjerano osjetljive pa bi se bez potrebe namučile ostajući u sredini u kojoj pojedinci ne praštaju ako se neko izdigne i za santimetar. Ja sam se mogao nositi sa svakim, one ne mogu ni sa kim.
Niti treba…
