Na Badnji dan 2024. godine objavljena je vijest da je u Herceg Novom, u 95. godini života, preminuo doktor Đuro Musić. Tim povodom objavljujemo dio monografije "Nevesinjska brigada u ratu 1992-1995" koji je posvećen ovom vrsnom ljekaru i velikom čovjeku.
Kada je, krajem februara 1992. godine, doktor Miro Čavaljuga otišao iz Nevesinja, bolnica je ostala bez hirurga. U uslovima intenzivnih borbenih dejstava na mostarsko-nevesinjskom bojištu, odsustvo hirurga, odnosno hirurške ekipe bilo bi kobno za mnoge ranjenike koji su dovoženi sa fronta. Stoga je obezbjeđenje doktora te specijalnosti bio zadatak koji se nije smio odlagati. Zbog već uspostavljenih bliskih odnosa, Kliničko bolnički centar (KBC) u Podgorici je bio prva stanica na koju se obratio doktor Savo Bjelogrlić u ime novog rukovodstva bolnice. Stupio je u kontakt sa doktorom Đurom Musićem i, nakon njegovog pristanka i saglasnosti uprave KBC, dogovorio da upravo on uzme godišnji odmor i dođe mjesec dana na ispomoć u nevesinjsku bolnicu. Doktor Musić je imao makar dva razloga da prihvati poziv. Prvi je taj što je njegov sin Davor kao mladi hirurg proveo nekoliko mjeseci u Nevesinju na početku rata. Drugi i mnogo važniji razlog za doktora Musića je bio što je baš on hirurški zbrinuo mnoge ranjenike iz Nevesinja, pogotovo one koji su u KBC dolazili u toku Prve mitrovdanske bitke. Tada se za ranjenike iz Nevesinja ispraznilo čitavo hirurško odeljenje KBC, a doktor Musić se uvjerio da se u tom dijelu Hercegovine vodi pravi rat, te sada nije bilo dileme: njegova je dužnost da pomogne tom narodu u nevolji.
Tako je doktor Đuro Musić početkom marta 1993. godine došao na ispomoć u nevesinjsku bolnicu sa planom da tu ostane mjesec dana. Ipak, okolnosti su uticale da on tu ostane punih sedam godina, sve do Đurđevdana 2000. godine. Za tih sedam godina ostavio je takav trag u Nevesinju zbog koga zaslužuje da se u ovoj publikaciji o njemu kaže i neka riječ više.
Đuro Musić je rođen 1929. godine u Herceg Novom. Medicinski fakultet u Beogradu završio je 1957. godine. Kao mlad ljekar nekoliko godina radio je u Igalu, Meljinama i Nikšiću, gdje je položio specijalistički ispit iz hirurgije i ostao do 1969. godine, kada je prešao u KBC u Podgorici. U toj zdravstvenoj ustanovi dobro je ispekao zanat i stekao renome hirurga najvišeg ranga.
Može se kazati da se u Nevesinje i ljude u njemu zaljubio na prvi pogled, jer je za prvih mjesec dana „vidio i osjetio sve patnje i muke naroda, a posebno muke osoblja nevesinjske bolnice, njihovo požrtvovanje, predanost, hrabrost i odlučnost da u tim i takvim uslovima pomogne svom narodu koliko najviše zna i umije“. Tada je donio odluku da u Nevesinju ostane duže nego što je prvobitno dogovoreno. Zbog obaveza na radnom mjestu morao je da ode nakon isteka od mjesec dana, ali se u Nevesinje vraćao kad god su mu prilike dozvoljavale. To je potrajalo do ljeta 1994. godine, kada je stekao uslove za odlazak u penziju i kada se definitivno skrasio u Nevesinju.
Hirurške intervencije u Nevesinju nije brojao, ali se, po njegovim i procjenama kolega iz bolnice, njihov broj kreće oko 1.700. Neki od njegovih zahvata predstavljaju prava čuda i zaslužuju da uđu u anale ratne hirurgije. Sve to je uglavnom radio bez anesteziologa, koji je bio rijetkost u nevesinjskoj bolnici. U operativnim zahvatima te poslove najčešće su obavljali anesteziološki tehničari, koji su na ispomoć dolazili sa hirurgije bolnice u Trebinju, to jest iz Prve hirurške čete Sanitetskog bataljona Hercegovačkog korpusa. U nedostatku stručnog kadra, čest asistent doktoru Musiću bio je doktor neuropsihijatar Savo Bjelogrlić, čijim uticajem je i došao u Nevesinje. Musić se divio njegovoj svestranosti i za njega je često govorio da je „izmislio medicinu“. U hirurškoj ekipi sa njim su uvijek bile instrumetarka Milena Pejičić, medicinske sestre Mira Radovanović, Snežana Zubac, Radojka Jamina, babice koje su pomagale prilikom svih porođaja...
Kada su teški ranjenici transportovani helikopterom, uvijek ih je pratio doktor Musić. Ovo je naročito praktikovao u vrijeme režima zabrane letenja za vazduhoplove Republike Srpske, kada je postojao veliki rizik da sanitetski helikopter obori avijacija NATO pakta, koja je neprekidno krstarila nebom iznad BiH. Često su zapadali u kritične situacije, a jednom prilikom doktor je naveo pilota da helikopter prizemlji na proširenje magistralnog puta između Nikšića i Podgorice, odakle je pozvao sanitetsko vozilo da dođe po ranjenika.
Kada je završen rat i potpisan Dejtonski sporazum prestao je osnovni razlog za dalji ostanak doktora Musića u Nevesinju. Ipak je ostao dok mladi ljekar Đorđo Kljajić nije završio specijalizaciju, čime su stvoreni uslovi da dužnost preda nekome ko će za stalno ostati u Nevesinju.
No, to je bila nova faza u nevesinjskoj misiji doktora Đura, kada je uspostavio odlične odnose i saradnju sa ljekarima i drugim osobljem španskog i francuskog kontigenta mirovnih snaga. Njihovi hirurzi su jednom nedeljno dolazili u bolnicu i asistirali u velikom broju intervencija.
To je potrajalo do maja 2000. godine kada se vratio kući, u njegov Herceg Novi. No, sigurno je da će Nevesinje ostati njegova druga kuća i drugi zavičaj.
Neka ovaj kratki prilog bude pohvala za sva dobra djela koja je doktor Đuro Musić, hirurg lake ruke i blage riječi, učinio za Nevesinje.
Zoran Janjić
