Ljudsko srce je mišić koji je početak i kraj svih nas. Kroz srce protiče krv iz svih djelova tijela. U njemu se rađa nespojivo, ljubav za koju kuca i medicina zbog koje kuca. Kako mi živimo i kako naše srce kuca za Romaniju tako postoji i dvoje ljudi. Bračni par, doktori Branka i Milorad Šupić sa Sokoca, koji su svoj život i brak posvetili čuvanju Hipokratove zakletve. Ona specijalista interne medicine, on hirurgije, „Bog ili kraljica medicine“.

Kako je prošla godina bila tačka na radni vijek doktorice Branke, nama je bilo dovoljno da pozvonimo na vrata porodičnog doma Šupić, gdje nas je dočekala divna priča. A njihova je počela: Znate mi imamo unuka Petra, a nijedan uspjeh, iskustvo se sa njim ne može uporediti.

Doktorica Branka potiče iz mjesta sa devetnaest nacija, patrijahalne porodice iz Prnjavora. Djed joj je bio svešteno lice, odatle i danas u sebi osjeti crkvenu pjesmu koju nosi kroz cijeli svoj život. Sve što je danas ona i brat duguju svojim roditeljima koji su po službi došli u Sarajevo. Odatle počinje priča koja je kazaljke kompasa okrenula na Romaniju. Na fakultetu je upoznala svog supruga sa kojim danas ima dvoje djece: Milana i Milicu.

Sa druge strane svima poznat kao Mile Šupić, korijenima iz Hercegovine,  srcem iz Sokoca. Nakon što su njegovom ocu i djedu oduzeli zemlju 1948. godine u Han Pijesku, dolaze na ove prostore. Otac Dule bio je profesionalni vozač  koji je uz suprugu sina i ćerke vaspitao u porodici gdje se poštovao stariji.

- Moj otac, narodni čovjek je bio inicijator da upišem medicinu, iako sam volio tehničke nauke, crtanje mi nije išlo od ruke. Medicinski faklutet u Sarajevo je bio najteži na prostoru bivše Jugoslavije, ali sam uz ispite uvijek pomagao ocu da održava imanje na Kuli. Sve do njegove smrti sam bio uz njega i njegovu želju da obrađujemo i održavamo ono što je stekao za života – počeo je priču doktor Šupić. Volim ovaj narod, odrastao sa ovdje, i dok smo jedno vrijeme radili i živjeli u Prnjavoru ja sam imao samo jedno u mislima, da se vratim ovdje.

- Da nije bilo rata možda bi nas put medicine odveo daleko odavde. Iako smo imali priliku odemo u Beograd ili Banjaluku gdje su nas čekala radna mjesta mi smo se vratili na Romaniju, da budemo u službi svom narodu i ne žalimo zbog te odluke. Sa ovim godinama najviše volim Sokolac i Prnjavor, rodno Brankino mjesto gdje imamo mnogo prijatelja i teško da bih sada mogao da mijenjam svoje običaje.

Upoznali su se na faklutetu, igrom slučaja Mile je pao anatomiju pa je slušao vježbe sa godinu dana mlađom generacijom, gdje je bila i Branka koja se uz osmijeh sjeća mladića sa šarmom lika iz Anje Karenjine.

- Pored neke nove bore, ništa se nije promijenilo. Od tog dana smo uvijek zajedno, naravno život je takav prođete u njemu mnogo ali opstanete. Specijalizacija, poslovi, brak, djeca. Nakon fakulteta prva sam otišla da radim u Prnjavor a Mile je došao za mnom. I cijenjeći to što je on uradio za mene odluka za povratak je bila jednoglasna, naročito jer su i moji roditelji živjeli u Sarajevu. Vidjela sam da tuguje sa svojom Romanijom i slobodno mogu reći da pored njega, Mirka Cvijetića i Mićka Renovice niko ovu planinu ne voli kao oni.

Povratkom na Sokolac, oboje su dobili posao u Domu zdravlja „Dr Ljubomir Ćeranić“, kako Mile ne voli da miruje,otišao je dalje: prvo Vojna bolnica pa Kasindo, dok je Branka od 1987. pa do prošle godine ostala vjerna svojoj ljekarskoj porodici.

- Radila sam 37 godina u jednoj velikoj porodici koja je držala moju stranu. Oni to i jesu, jer ovdje nemam nikoga svog i nikada nisam imala potrebu otići odatle. Iako sam imala specijalizaciju iz interne medicine opredijelila sam se za ovaj narod, na koji sam navikla. To je bilo mjeste gdje smo dijelili i tugu i radosti. Za uspjeh je važan timski rad a mi smo to imali, ne mogu reći da mi posao ne nedostaje, ali svi moramo nekad otići u penziju jer sve ima svoje vrijeme, da i sebi dam malo oduška. Ali ću istaći da sam ponosna na ljude koji su ostali da rade, biće to velika imena medicine.

Fotografija ustupljena Info centru

U porodici postoje pravila jedno od njih je poštovanje roditelja, iako strogi priznaju da su uspjeli kao otac i majka. Znajući koliko je medicina teška i koliko odricanja treba, pored Milana koji sa porodicom živi i radu u Beogradu, ćerka je krenula njihovim stopama.

Prema riječima doktora Šupića iako se tokom čitavog života kroz kuću pričalo koliko se truda uloži u ovaj posao, nisu željeli zabraniti ono što voli tako da je sada na specijalizaciji za endokrinologiju, dok se Branka požljivo slušajući razgovor nadovezala da je danas jako teško biti roditelj.

- Mislim da novac i blagodeti današnjeg društva kvare djecu, izgubio se patrijahalni osjećaj porodice, sve misle da se novcem može sve kupiti. Biće vremena za sve, samo treba znati kada i šta, kada dijete stekne nešto svojim radom onda će se to i cijeniti- navela je ona.

Fotografija ustupljena Info centru

- Sačuvati dijete od poroka danas je umjetnost. U moje vijeme, sveštenik, policiajac i učitelj su bili svetinja. Mi smo oboje svoje roditelje do poslednjeg dana pazili pod našim krovom. Danas je u školstvu sve dopušteno, da ne govorim o problemu zdravstva koje je na višem niovu. Ne treba imati mnogo pameti da sve što ne želiš da tebi neko uradi ne trebaš ni ti raditi drugome. U našoj kući Branka je bila stub porodice, vaspitanja i vjerovao sam joj, jer kada sam u vrijeme ratnih dešavanja birao da budem sa djecom ili dijelim muke ranjenih svi znate šta sam odabrao.

- To je bilo vrijeme koje ne želim nikom da se ponovi, vrijeme koje je ostavilo traga na sve nas. Često se sjetim nekih detalja i mislim da je ovaj narod mnogo propatio. Medicina je jako lijep posao. Hirurgija je lijepa ako nema komplikacija, kada vidite uredan nalaz pacijenta srce vam je kao ova naša planina. Jer da bi bio dobar doktor moraš biti čovjek prije svega. Ja imam mnogo prijatelja, kako smo se okupljali u mladosti i sada nađemo vremena za lijepu riječ za sjećanja.

Medicina je teška i duga, cijelog života se uči, dok radiš i živiš po svojoj savjesti. Kao jedan bračni par iz iste sfere dijelili su iskustva i, savjete. To isto Brankino znanje je Milu spasilo život prije dvije godine i na kraju kažu: opet bi sve isto, jer rođenjem stekneš ono što ćeš biti u životu, kroz istu onu krv koja teče venama. Sada ovo je vrijeme za njih, sve dok su djeca zdrava, njima ostaje samo jedan problem:  Da li je hirurgija „Bog znanja ili je interna kraljica medicine“.