Došao je i taj dan. Nestala je Republika Srpska.
Nestala je sa Programom ekonomskih reformi Vlade Republike Srpske.
Od sada će se živjeti bolje. Dobili smo tretman normalne, nerazvijene, prezadužene provincije. Na nama je da šutimo i ispunjavamo zadatke. Zadatak nam je da šutimo i trpimo.
Od juče više nisu bitni Sejdić i Finci. Nije bitan ni Dan Republike. To su samo trivijalna folklorna pitanja.
Od juče se vrijeme počinje računati na novo. Danas je prvi dan nulte godine.
A zašto je nestala pokojna nam Republika Srpska?
Mora da su krivi stranci. Ili političko Sarajevo. I razni drugi zlotvori, domaći i međunarodni.
Ne, ne. Ubili smo je i sahranili sami. Svojom neodgovornošću. Svojom neradom. Svojim javašlukom.
Proćardali smo milione. Potrošlili vrijeme. Pojeli i prošlost i budućnost.
Zato od juče više i ne odlučujemo o svojoj budućnosti. O njoj odlučuju EU i MMF. I zato nas više nema.
Od juče Vlada Republike Srpske više ne predlaže, a Skupština ne usvaja Ekonomsku politiku Republike Srpske. Od juče Vlada predlaže, a Skupština usvaja Program ekonomskih reformi „usaglašen sa Evropskom unijom i međunarodnim finansijskim institucijama“.
Pa šta, reći će neki. Zar to ne čine i drugi?
Čine. Čini Grčka. I Moldavija. Možda i Albanija, Makedonija, Srbija i Kosovo. Svakako ne čini Njemačka. Ni SAD. Ni Rusija. Ni Kina. Niti bilo koja ozbiljna država. Međutim čak i ti drugi koji to čine, čine to sa jednom bitnom razlikom u odnosu na nas. Oni su odavno donijeli svoje dugoročne i srednjoročne strategije razvoja. Sada ih samo modifikuju koliko hoće ili koliko moraju.
Mi nismo nikad.
I kada čovjek malo bolje razmisli: S obzirom da je Republika Srpska postojala dvadeset i četiri godine i za tolike godine nije donijela nijedan dugoročni razvojni dokument, zar je zaslužila da postoji?
Doduše, tamo neke 2010. ili 2011. Vlada je ugovorila sa nekad čuvenim institutom iz Banja Luke da sačini jednu ovakvu strategiju za novac koji je iznosio nešto oko 2 miliona KM. Zvuči astronomski, ali za jedan ovako važan dokument zapravo to nije bilo puno. Govorilo se tada o 100 stručnjaka među kojima 60 doktora nauka iz Republike Srpske i inostranstva koji će raditi na dokumentu koji će nas odvesti u bolje sutra.
Međutim, taj dokument nikada nije ugledao svjetlost dana. Nestao je u nekoj ladici, bez objašnjenja i bez alternative. Onda se, umjesto cjelovitog pristupa koji bi možda kulminirao i kakvom industrijskom politikom, naša vlast opredjelila da sačinjavanje sektorskih politika. Posljedica je da su sve naše prethodne Ekonomske politike i sektorske politike bile i slijepe i gluve. Prosto, kada ne sagledate cijelovitu sliku, kada nemate orijentir na horizontu, onda su vam sve „politike“ tek puke mjere za gašenje vatre i izlaženje u susret zahtjevima drugih.
Sada kada nam stranci konačno i direktno kroje kapu ona izgleda ovako. Godine 2019. biće manje zaposlenih u tzv. Republici Srpskoj nego 2009., i prirodno, mnogo više penzionera. Za tri godine od danas prosječan građanin Republike Srpske moći će da zaradi nominalno „čak“ 30 KM više nego danas!
Zašto li mi kroz glavu prolijeću stihovi: „Namlatim mjesečno šest maraka, bude za cipovku i frtalj kile čvaraka…“
Ukratko, pred nama je dug period mraka, štednje, nemaštine, koji će se produžavati sa svakim novim kreditom koji budemo uzimali. A uzimaćemo ih sve više, kao što smo radili i prethodnih godina, da vratimo prethodne i tako u nedogled. Deja vu.
Što je još gore, dok god budemo uzimali te kredite i Vlada nam sastavljala Programe reformi „usaglašen sa Evropskom unijom i međunarodnim finansijskim institucijama“ pitanjima realnog razvoja se uopšte nećemo smjeti baviti.
Tako o reindustrijalizaciji ne trebamo ni da sanjamo. A morali bismo. Naš nominalni BDP po glavi stanovnika je i dalje ispod 3.600 $ (naravno nešto bolje stojimo mjereno paritetom kupovne snage – PPP), a udio industrije u stvaranju BDP-a je svega 15,1%. Prema teoretskom okviru koji je još 1980-ih razvio čuveni američki ekonomista Majkl Porter (Michael Porter), a koji se i danas koristi u čuvenom i izvikanom Globalnom izvještaju o konkurentnosti (Global Competitiveness Report-u) Svjetskog ekonomskog foruma do deindutrijalizacije (padu učešća industrije u BDP-u) generalno dolazi na nivou dohotka od 9.000-17.000 $ po glavi stanovnika. Do tada bi industrija morala da bude okosnica ekonomskog rasta i razvoja.
Svima onima koji svoju nesposobnost i neodgovornost brane tvrdnjom kako oni bi ali nam reindustrjalizaciju ne dozvoljava EU, poručujem da pogledaju kako se Republika Srbija bori sa ovim problemom. Kod njih je udio industrije u stvaranju BDP-a prema podacima Svjetske banke tačno dva puta veći nego kod nas (30,2 % vs 15,1% BDP-a) što je samo po sebi ogromna razlika, ali i dalje preduzimaju aktivne mjere da taj udio povećaju pri čemu su nam istovremeno pobjegli i na putu EU integracija. Dakle, očito je da se može, ako se ima želje, znanja i posvećenosti.
U gore pomenutom reformskom programu takođe nema ni riječi o primjeni koncepta programskog budžetiranja. Ovdje su vjerovatno domaći i strani vlastodršci lako našli zajednički jezik. Naši da ovaj koncept nećemo jer bi njegova primjena zahtijevala da se uvede red u javni sektor. Da se razmisli o svrsi postojanja svake javne institucije ponaosob, te da se uvedu mjerljivi pokazatelji rada tih institucija. Kojoj Vladi još nešto ovako treba? Stanci nam svoju dobru praksu nisu nametali (za razliku od smanjenja plata ili ranije liberalizacije trgovinskih tokova), vjerovatno čekajući da se i formalno ukinemo sami, što je sa ovakvim našim ponašanjem samo pitanje vremena, pa će ovaj koncept uvesti u neke nove BH institucije (ove današnje i same pate od bessmislenosti postojanja do neefikasnosti rada), koje će onda funkcionisati po zapadnoevropskom modelu.
Da ne bi sve završilo sumornim prognozama evo i jedne lijepe. Nema razloga da brinete o inflaciji u narednih par godina. Osim što će negativne kamatne stope koje diktira ECB možda „ubiti“ valutni odbor u BiH i dovesti do evroizacije, ovako usporen privredni rast, niske plate i visoka nezaposlenost garantuju deflaciju ili vrlo nisu inflaciju još duži period. Hura za naše vlasti…
Autor: Marko Đogo
