Bračni par Dragan i Nadežda Karišik iz Rogatice proslaviće uskoro 61 godinu zajedničkog života, u koji su uplovili nakon samo tri susreta.

- Zlatni pir nismo slavili, ali smo, evo, doživjeli da sa našom djecom Spomenkom i Brankom, četvoro unučadi i četvoro praunučadi ulazimo u 62. godinu zajedničkog života koji smo započeli 10. decembra 1961. godine. Ja sam tek zakoračio u 24. godinu, a moja Nadežda je imala nepunih 17 godina - priča Dragan dok Nadežda potvrđuje klimanjem glave.

A sve je počelo slučajno, kada su se upoznali posredstvom zajedničkih prijatelja.

- Vidjeli smo se tri puta. Prvi put samo da kažemo jedno drugom: "Ja sam taj i taj, a ja ta i ta". Već uz drugo viđenje bilo je i nešto priče, a treće je bilo sudbonosno. Pao je načelan dogovor da se uzmemo - dodaje Dragan.

Ne kriju da je tu bilo i uticaja porodica.

- Moji stričevi koji su me podizali, jer oca nisam imao, umro je kad sam imao samo osam godina, vodili su se time da sam našao lijepu, poštenu i radnu djevojku - prisjeća se Dragan za "Glas".

Nada, kako je zovu ukućani, dodaje da je i na njenu odluku uticala majka koja se vodila time da je lijep momak i još Sarajlija sa zanatom.

Dragan je rođen na Hreši u opštini Stari Grad. Bio je jedno od dvoje djece oca Tana i majke Milke, koja je umrla kad je Dragan imao osam godina. Brigu o njemu i dvije godine mlađoj sestri Mari preuzele su strine Rosa i Petra uz podršku stričeva Nikole i Dušana.

Ni Nadežda nije imala mnogo bolje djetinjstvo. Nakon smrti oca Branka Baševića, koga nije ni zapamtila, njena majka Anica preudala se u selo Seljane za Nenada Pavlovića i u novom braku rodila četvoro djece, ali ni Nadeždu u Zakomu nije zaboravila.

- Često smo bile jedna kod druge i vezale se kao majka i kćerka - prisjeća se Nadežda o kojoj su brigu najviše vodili djed Miloš i baka Mara.

Oni su joj pružili što je bilo u njihovoj mogućnosti.

- Bogami su me za te uslove i lijepo oblačili. Ništa manje nisam imala nego sve ostale djevojčice u selu i ja izrastoh u djevojčurka za kojim su se sve češće i momci okretali. Tako naleti i ovaj moj Dragan iz Sarajeva, kako se predstavio. Bio je mlad i ljepuškast i uz to zaposlen u državnom preduzeću i ja se, po onoj "mlado - ludo", zacopah i nije trebalo puno priče da prihvatim njegovu ponudu za brak - kroz smijeh veli Nadežda.

A Dragan je uz sve to bio i majstor obućar. Jedno vrijeme radio je u pogonu Kožarskog kombinata iz Visokog u Sarajevu. Kad se taj pogon vratio u Visoko, pred njim su bila dva puta. Da za poslom ide u Visoko i drugi, da ostane bez posla. Prihvatio je ovaj drugi i odmah konkurisao za poštonošu u sarajevskoj pošti. Bilo je to davne 1964. i Sarajevom uzduž i poprijeko hodao je sve do početka posljednjeg rata u kome je neko vrijeme bio poštar, a kad je zvala otadžbina, i vojnik na odbrani Srba u Sarajevu.

Dragan i Nadežda u Rogaticu su došli sa egzodusom Srba iz Sarajeva 1996. godine. Ostavili su u Sarajevu veliku kuću i zamašnu okućnicu u koje su uložili sve što je Dragan zaradio kao poštonoša i Nadežda radeći kao higijeničarka u bivšoj SDK gdje je, kako reče, imala "bogovsku" platu.

Kao izbjeglice, ali u ljubavi i slozi, skućili su se iz početka. Kuću na sarajevskom asfaltu teška srca morali su prodati i kupiti drugu u Rogatici, u koju su se udobno smjestili, ali je ostala nostalgija i žal za onim što im je tamo ostalo. Fali im Sarajevo u kome su, kako rekoše uglas, proveli najljepše dane života.

Decembar

Za Nadeždu je decembar značajan mjesec. U njemu se rodila 1944. U njemu se udala 1961, a u decembru 1962. rodila kćerku Spomenku. Ona bi, kaže, voljela i da život okonča jednog decembra, a njeni dodaju: "Tamo neke godine".

Piše: Sreten Mitrović