Iako je izgubio vid prije tri decenije, Dragan Popović iz užičkog Lunovog sela nije se predao. Njegova radoznalost i spretne ruke čine čuda, a on svakodnevno pomjera granice u poslovima koje obavlja i sebe smatra srećnim čovjekom.

Najbolji je dokaz da ukoliko imate volju možete bukvalno sve, jer iako slijep Dragan je nastavnik muzičkog u penziji koji siječe drva, kosi, okopava, frezira, popravlja belu tehniku, piše, pjeva i recituje.

– Sve sam popravio što je u kući bilo pokvareno, ništa neispravno ne držim ni dana. Popravljam, bojlere, šporete, veš mašine, kačim sanitarije u kupatilu, ni jednu mi nije postavio majstor – priča Dragan.

On je oduvijek bio vičan svakom poslu, i kako kaže nikada noje čekao drugog da nešto uradi umjesto njega.

– Ja na svaki posao udaram noktima, zubima, cjevanicama, čelom, grudima, za mene nema prepreke, nema zastajanja, mora se napred – kaže Dragan, piše Kurir.

Sa istom ljubavlju kojim se predaje svakodnevnim poslovima Dragan je posvećen pesmi i sa svojim drugom Ilijom Markovićem često nastupa na raznim manifestacijama pjevajući srpske izvorne pesme.

– Dragan je ekspert za muziku kao što je ekspert za sve radove koje obavlja u svom domaćinstvu. Nas dvojica često nastupamao i mogu slobodno reći da je muzika važan deo njegovog života, pa se on od harmonike retko i teško odvaja – priča Ilija.

Dragan ide u korak sa vremenom, koristi moderne tehnologije, čita, piše i to sve uz pomoć laptopa.

– Često mi se desi da zaspim sa laptopom, kad se prenem on mi stoji na stomaku, ja onda nastavim gdje sam stao. Član sam biblioteka za slepe i slabovide i najviše volim klasičnu književnost. Na hiljade knjiga sam pročitao, a volim puno toga i da zapišem, a kao rezultat toga izdao sam petknjiga poezije i proze – kaže za Glas zapadne Srbije Dragan.

Aktivan je tvrdi i u sportu pa je sa jako oštećenim vidom bio i padobranac a kada je potpuno izgubio vid osvojio je srebrnu medalju na atletskom sportskom nadmetanju u disciplini bacanja diska.

Ipak, Dragan tvrdi da je sve ovo postigao zahvaljujući svojoj najvećoj ljubavi, životnoj saputnici Slavici koju iz milošte zove „lastavica”. Ona je kaže Dragan njegova najveća inspiracija, tiha čežnja iz mladosti sa kojom su mu se ponovo ukrstili putevi prije dvije decenije.

– Moja lastavica, moja dva oka, ona je tu nezaobilazna u svakom poslu, u svakom mom koraku pola je njeno. Kad negde poslom otputujem, ja sa velikim nestrpljenjem i čekam povratak kući. Kad skrenemo ka Užicu u meni sve treperi jer znam da me ona čeka, znam da i ona sa istom ljubavlju mene iščekuje, ja sam srećan čovjek, to je u stvari sreća – tvrdi Dragan.

Slavica potvrđuje njegove riječi i kaže da je on neumoran i da je teško pratiti njegov tempo.

– Kad odmara, zbog mene to radi, jer ja nemam toliko snage kao on. Naš život jeste bajka, lijepo priča, pažljiv je i mislim da me isreno voli – priča Slavica.

Dragan poručuje svima koji se bore sa nekim hendikepom da ne smiju da se predaju, jer sreća je možda iza ćoška, ali ako ne krenu do tog mesta nikada je neće pronaći, a kao nekadašnji prosvjetni radnik moli roditelje da svoju djecu koja imaju možda neki invaliditet da ih ne zakanjaju, već da ih spremaju za život bez zadrške i prepreka.