Šta bi se desilo kada bi u Haškom tribunalu svjedočio nekadašnji pripadnik specijalnih policijskih snaga o tome da je direktno Slobodan Milošević, zajedno s patrijarhom, naredio i organizovao ubistvo braće Bitići?

Ne treba uopšte sumnjati kakav bi to rasplet dobilo.

U Hagu bi već iznašli način da otvore još jedan proces, ako već ne mogu protiv mrtvog Miloševića, onda protiv nekog od saučesnika; u parlamentarnim skupštinama Savjeta Evrope, OEBS i Evropskom parlamentu bi se donosile rezolucije i deklaracije o osudi Srba; nije isključeno ni da bi Velika Britanija ponovo podnosila rezoluciju Savjetu bezbednosti UN u kojoj bi stajalo da nam valja mijenjati gradivo u istorijskim udžbenicima.

Čemu ovakav uvod?

U Haškom tribunalu, u postupku izvođenja dokaza odbrane Ratka Mladića, koji se tereti za "masakr Markale-1" (a po istoj osnovi se tereti i Radovan Karadžić), svjedočio nekadašnji pripadnik specijalne policijske jedinice "Biser", koja je obezbjeđivala Aliju Izetbegovića.

Pošto je svjedok zaštićen, dobio je i kodni naziv - "svjedok W-586". Ispričao je kako su se o akciji "Markale" direktno dogovarali i koordinirali Alija Izetbegović i ratni vjerski poglavar bosanskih muslimana Mustafa Cerić. Čak je prilično detaljno objasnio i kako je sve bilo izdogovarano i kako potom izvedeno. Otkrio je, dakle, i inspiratore i nalogodavce i izvršioce.

Da podsjetimo, na sarajevskoj pijaci Markale počinjena su dva zločina. Prvi se dogodio 5. februara 1994, kada je artiljerijskom granatom ubijeno 68 ljudi, a ranjeno njih 144, dok je drugi po sličnom scenariju izveden 28. avgusta 1995, kada je ubijeno 37 ljudi, a ranjeno 90. U februaru 1994. vlasti Republike Srpske vrlo oštro su demantovale da se radi o granati koju su njene vojne snage ispalile, i bilo je puno logike i dobre povezanosti zaključaka u dokazima koji su pristizali sa Pala.

Međutim, stravični prizori su već obišli svijet. Prvi je informaciju objavio Bi-Bi-Si, čiji se reporter slučajno našao skoro na licu mjesta, nedaleko od Markala, kada je granata pala, a zatim se uključio i dežurni Si-En-En. Argumente Republike Srpske nije imao ko da čuje.

Nešto slično desilo se i avgusta 1995. Opet su zapadni mediji u orkestriranoj kampanji optužili Pale, a NATO je taj incident iskoristio da započne vazdušne udare protiv Republike Srpske.

Ipak, zahvaljujući intervenciji nekoliko zemalja u SB UN, formirana je komisija koja je trebalo da istraži masakr na Markalama. Na njenom čelu bio je Jasuši Akaši, a sačinjavalo ju je pet stručnjaka iz pet različitih zemalja.

Na osnovu podataka koje je prikupila, komisija je utvrdila kako je granata mogla biti ispaljena s lokacije pod kontrolom Armije RBiH ili Vojske Republike Srpske. Republika Srpska nije okrivljena, ali je vrijeme bilo nemoguće vratiti nazad. Bombardovanje se već desilo. Kao i demonizacija Srba.

Srpsko iskustvo sa "specijalnim medijskim operacijama" upotpunjeno je slučajem "Račak". O svemu što se tada dešavalo sjajno je pisao Živadin Jovanović u knjizi "Kosovsko ogledalo" (BFSR, Beograd, 2006). Helen Ranta, koja je bila na čelu komisije za ispitivanje "slučaja Račak", kasnije je sve rekla. Međutim, kada je trebalo da priča, ona je ćutala. Tako je počela agresija na SR Jugoslaviju.

Šta će se desiti sa svjedočenjem "W-586"? Da li će iko odgovarati zbog laži plasiranih kroz medije? Da li će se otvoriti nove istrage o masakru na Markalama? Da li će se makar neko oglasiti iz nadležnih tužilaštava na Balkanu ili u Sheveningenu? Najvjerovatnije neće. U većini slučajeva, nisu ti ljudi birani na funkcije i preplaćeni da bi tragali za istinom. Već da bi se pisala lažna istorija o građanskom ratu u SFRJ.

Ali gledajući sa ove vremenske distance, oni više nisu ni bitni. Do otvaranja rasprave o uzrocima i toku rata u bivšoj Jugoslaviji prije ili kasnije mora doći. A onda će se, poslije te diskusije koja će trajati možda i decenijama, pisati objektivnije i tačnije. Onda će se pričati i o Markalama.