Marina (67) i Radoslav Komljenac (72) odvedeni su iz svog stana u sarajevskom naselju Bistrik. Ubijeni su, a njihova tijela su bačena u jamu Kazani. Dogodilo se to 27. juna 1993. Od tada traje borba njihove kćerke Slobodanke za istinu i pravdu.

Marina i Radoslav su u Drugom svjetskom ratu bili partizani. Borci protiv fašizma. U tom su duhu vaspitavali i svoje kćerke, Slobodanku i Davorku.

Marina je bila farmaceutska tehničarka i radila je u bolnici. Nakon odlaska u penziju slomila je kuk. Bila je osoba sa invaliditetom, kretala se uz pomoć štake. Njena štaka je nađena pored jame Kazani.

Njen suprug Radoslav je radio u MUP-u, a nakon penzionisanja je volontirao u Crvenom krstu. Tito ga je dva puta odlikovao za humanitarni rad.

Sve se to zna i sve je zapisano u publikaciji “Kazani: suđenja, (re)ekshumacije i memorijalizacija” u izdanju Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

Zna se i zapisano je da je likvidaciju bračnog para Komljenac, kao i brojnih drugih žrtava zloglasne jame Kazani, naredio Mušan Topalović Caco, komandant 10. brdske brigade tzv. Armije BiH.

Zna se i ko je zaklao Radoslava, a ko Marinu i ko ih je bacio u bezdan. Ne samo zato što je to zapisano, nego i zato što o svemu, godinama, neumorno svjedoči Slobodanka Komljenac Macanović.

Svoju priču podijelila je i sa učesnicima okruglog stola “Suočavanje sa prošlošću kao preduslov sigurnije budućnosti”, koji je nedavno održan u Sarajevu, povodom 32. godišnjice zločina na Kazanima, u organizaciji UDIK-a i uz podršku Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH i organizacije “Pro Peace” u BiH.

Posebno je potresna Slobodankina potraga za posmrtnim ostacima roditelja.

– Od prvog trenutka, kad sam zatekla prazan stan, bilo mi je jasno šta se dogodilo. Tragala sam za svojim roditeljima. U tome su mi pomogli hrabri novinari – rekla je Slobodanka.

Kada su joj roditelji odvedeni i ubijeni, ona i njen sin su ostali sami.

– Posebno izvinjenje dugujem mom sinu Aleksandru. Imao je samo 10 godina kad su mu ubijeni baka i djed. Sve kroz šta sam prolazila, prošlo je kroz njega. Mi smo žrtve žrtava. Moj sin je danas, hvala bogu, odrastao čovjek, ima svoju porodicu, ali znam da su sve te traume ostavile traga – priča Slobodanka.

A traume su potrajale, decenijama.

Nakon akcije “Trebević 2” u oktobru 1993. godine, kada je likvidiran Mušan Topalović Caco, tijela ubijenih su ekshumirana i sahranjena pod oznakom NN na rimokatoličkom groblju “Sveti Josip” u Sarajevu. Reekshumirana su 1998. i prevezena u Istočno Sarajevo. Većina ubijenih su bili Srbi iz Sarajeva.

Slobodanka i njena sestra Davorka su tek 2004. godine dobile vijest da je njihova majka Marina identifikovana, na osnovu jedne jedine pronađene kosti. Ni tu jednu kost nisu uspjele da sahrane, jer je uništena prilikom DNK analize.

A 27. juna ove godine, tačno 32 godine nakon svirepog umorstva, identifikovano je tijelo Radoslava Komljenca. Pronađene su samo tri kosti.

– Trideset dvije godine nakon ubistva mojih roditelja, ja se suočavam sa svojim ocem. Ispred sebe sam vidjela samo gomilicu kostiju. To je strašno – svjedoči Slobodanka.

Stan iz kojeg su Slobodankini roditelji odvedeni u smrt ni do danas nije vraćen porodici. Rečeno im je da nisu na vrijeme predali zahtjev za povrat stana.

Niko od njihovih ubica nije procesuiran za ratni zločin. Izvršioci su osuđeni za monstruozna ubistva i danas su na slobodi.

Ni za drugo zlodjela na Kazanima i obližnjim lokalitetima Gaj i Grm Maline niko od izvršilaca nije odgovarao za ratni zločin.

Naredbodavac, Mušan Toplaović Caco je nakon likvidacije sahranjen na Koševu kao NN lice. U decembru 1996. godine njegovo tijelo je ekshumirano i sahranjeno na groblju Kovači. Sahrani je prisustvovalo 12.000 ljudi koji su ga ispratili kao heroja. Sahranu je prenosila televizija.

“Najpoznatija javna tajna ratnog Sarajeva”, kako je zločin na Kazanima opisao Nikolas Mol, francusko-njemački istoričar koji već godinama živi u Sarajevu, dugo je bio tabu tema.

Nakon decenija gromoglasne šutnje, zločin na Kazanima je postao aktuelan 2021. godine, kada je na ovom lokalitetu, odlukom tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, postavljena, po mnogima kontroverzna, spomen-ploča.

Na ploči, koja je otkrivena bez prisustva porodica žrtava, navedeno je da je podignuta u spomen „ubijenim građanima Sarajeva”, ali je prećutano da su ubijeni građani Sarajeva bili mahom Srbi, a ubice pripadnici tzv. Armije RBiH, pod komandom Cace Topalovića.

Ni do danas nije utvrđen tačan broj žrtava zločina na Kazanima. Svake godine, povodom godišnjice zločina, u dnevnim novinama Oslobođenje UDIK objavljuje osmrtnicu za identifikovane žrtve. Ove godine su u toj čitulji objavljena imena 26 ljudi. Svi su bili civili, baš kao i stari partizani Marina i Radoslav Komljenac.