Energoinvest je otpočeo svoju djelatnost 1951. godine, kada je osnovan Elektroprojekt Sarajevo, kao mali projektni biro na čelu sa Emerikom Blumom.

Emerik Blum (1911–1984), osnivač i prvi direktor Energoinvesta, rođen je u skromnoj jevrejskoj porodici u Sarajevu. Već u svojim dvadesetim godinama zajedno sa Oskarom Danonom, Mešom Selimovićem, Ismetom Mujezinovićem i Vojom Dimitrijevićem je pokrenuo Collegium Artisticum. Ubrzo nakon povratka sa školovanja na Univerzitetu u Pragu gdje je diplomirao elektrotehniku, 1941. godine uhapšen je i odveden u ustaški logor Jasenovac, gdje je kao zatvorenik održavao električnu centralu. Organizuje uspješan bijeg iz tog logora 1944. godine. Umro je krajem juna 1984. godine nakon što je završio svoje posljednje poslove u odboru za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

1958. godine Energoinvest postaje izvozno orijentisana kompanija koja svoje poslovanje širi po cijelom svijetu.

U toku prvih 40 godina poslovanja Energoinvest se razvio u moćnu organizaciju visokog ugleda, ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u čitavom svijetu.

Organizovan u 57 radnih i 120 osnovnih organizacija udruženog rada, lociranih u svim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije, Energoinvest je zapošljavao preko 54.000 radnika, odnosno 0,8 % ukupno zaposlenih u SFRJ i bio najveći izvoznik sa 15 vlastitih preduzeća u svijetu i 27 predstavništava.

Istorija “Energoinvest – Rasklopna Oprema” a. d. Istočno Sarajevo počinje 1954. godine kada je počela proizvodnja opreme srednjeg i visokog napona bazirana na stranim licencama.

Poslujući u sastavu Energoinvesta, E-RaOp je svoj zlatni period ostvarila krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Zahvaljujući prvenstveno razvoju proizvoda i stručnoj kadrovskoj osnovi, zaokružen je vlastiti proizvodni program koji omogućava izvoz u iznosu od 80% godišnje proizvodnje u više od 60 zemalja svijeta na svim kontinentima.

Početak građanskog rata u BiH, 1992. godine, “Energoinvest – RaOp” dočekao je sa oko 2.700 zaposlenih radnika i visinom prometa na godišnjem nivou oko 100 miliona USD.

Ratna razaranja ostavila su velike posljedice i nagomilane probleme ovom kolektivu, zaostajanje u tehničkom razvoju, blokade tržišta, nedostatak finansijskih sredstava, tehnološke viškove radne snage i drugo, tako da je jedini izlaz, kako se tada mislilo, bio u privatizaciji koja je provedena 2006. godine.

U međuvremenu, preduzeće je promijenilo oblik organizovanja u 2000. godini, kada je iz državnog preduzeća prešlo u akcionarsko društvo.

Od početka privatizacije počinje i sunovrat ovog giganta koji je generacije i generacije odškolovao, othranio, a samo povlačenjem čitavog niza pogrešnih poteza sada je postao istorija. U nastavku vam donosimo tok raspada i nestanka E – RAOP-a, giganta iz Istočnog Sarajeva i RS.

– Na osnovu Ugovora o prodaji državnog kapitala od 14. 3. 2006. godine, potpisanog između Direkcije za privatizaciju Republike Srpske iz Banjaluke i kupca “Jugotrejd” Beograd, “E – Rasklopna oprema” a. d. Istočno Novo Sarajevo je prodata pomenutom kupcu za 500.000 KM. Kupac kapitala je postao većinski vlasnik sa udjelom od 64% u ukupnom akcijskom kapitalu, što iznosi: 41.347.764 KM

– Ugovorom se kupac kapitala, “Jugotrejd” Beograd, obavezao na investiciono ulaganje u iznosu od 2.000.000 KM, zatim zapošljavanje novog broja radnika (259) tako da ih bude 600 na kraju treće godine privatizacionog perioda.

– U 2008. godini ostvaren je gubitak u poslovanju u iznosu od 6.754.224 konvertibilnih maraka.

– Poslije neuspjeha privatizovanog RaOp-a, prethodno navedeni kupac je ostao bez imovine, radnici RaOp-a su bez ikakvih primanja ostali prepušteni na milost i nemilost vlasti RS, a RaOp u strašnim dugovanjima.

– Sudskim putem je 2013. godine nepokretna imovina (zemljište, objekti) “Energoinvest – RaOp”-a prodata firmi “Elektroinženjering” d.o.o. iz Banjaluke koja je u vlasništvu ruskih investitora, ruska kompanija “Ker-inženjering LTD Kazan”. Tada “Energoinvest – RaOp” (bez imovine) odlazi u stečaj, a na kupljenoj imovini investitor osniva preduzeće “E – EeOp” d.o.o. Istočno Sarajevo.

– Pokretna imovina ostaje u vlasništvu Vlade RS, s tim što je napravljen ugovor sa investitorima o ustupanju opreme na korišćenje uz mogućnost kupovine, ali investitori nisu iskoristili tu mogućnost i Vlada RS je još uvijek vlasnik pokretne imovine (mašine, oprema,…) bivšeg “E – RaOp-a”.

Konačan cilj, kako je tada predstavljeno javnosti, bio je stvaranje velike remontne baze koja bi bila suštinska remontna baza za prostor jugoistočne Evrope za remont velikih energetskih objekata, pri čemu je planirana i proizvodnja novih proizvoda.

Obećano je da će elektroenergetska oprema koju proizvodi ovo preduzeće biti isporučena kupcima na teritoriji RS, BiH i država u okruženju, kao i u Ruskoj Federaciji, Kazahstanu i drugim tržištima.

Ispostavilo se, međutim, da je i ovaj pokušaj bio još jedan neuspjeh vlasti da se riješi sudbina ovog preduzeća. U 2014. godini radnici su protestvovali tražeći da im budu isplaćena dugovanja na osnovu presuda koje je donio Osnovni sud u Istočnom Sarajevu.

Podsjećamo da je prilikom prodaje nepokretne imovine RaOp-a od sredstava koja su tom prilikom naplaćena, Poreska uprava RS naplatila ukupna dugovanja ovog preduzeća sa kamatama, zatim veći broj radnika koji je imao pravosnažne presude, a za oko 30-ak radnika nisu isplaćena sredstva na osnovu tužbi. Pored toga, jedan broj radnika nije uopšte podnio tužbe protiv ovog preduzeća.

Radnicima se tada dugovalo oko 1.200.000 KM, a nije uplaćeno ni 12.000 KM kako bi 158 radnika RAOP-a koji su se nalazili na Birou ostvarili svoja prava i ovjerili zdravstvene knjižice.

Jedan od bivših radnika RAOP-a rekao je tada da “njihova agonija traje sedam godina, fabrika se prodaje tri puta, a radnicima se ne isplaćuju dugovanja”. 

U međuvremenu, i za ostale radnike je kroz razne sisteme izvršena određena nadokada sredstava koja potražuju, ali ni blizu stvarnim iznosima i stečenim pravima, a kako stvari stoje najvjerovatnije neće nikad ni biti.

I dan danas svjedoci smo agonije u kojoj se nalazi nekadašnji gigant i njegovi sada već bivši radnici.

Nakon toga, u “E – EeOp” svi procesi su zaustavljeni, ruski investitori su krajem 2015. godine obustavili sve i “iščezli”, pokretna imovina je još uvijek u vlasništvu Vlade RS, stoji zaključana u krugu preduzeća i propada, a ni sve potrebe i prava radnika nisu ispunjene.

Zašto nismo bili sposobni da spasimo ili reorganizujemo ovakvog giganta? Da li postoji iko sposoban da pokrene isplativu proizvodnju u bilo kakvom kapacitetu? Zašto nadležni dozvoljavaju propadanje industrije? Šta i gdje sa radnicima koji nemaju pravnih načina za ostvarenje legalno stečenih prava? Šta sa nepokretnom, a šta sa pokretnom imovinom ovog industrijskog giganta koja je u vlasništvu Vlade RS, a propada, ko i zašto to dozvoljava?

Da li je moguće da je odgovor na sva ova pitanja - požar?

Do kada ćemo sebi postavljati pitanja, prisjećati se kako je nekada bilo dobro i čekati neke buduće požare?