Ljubav prema prirodi i avanturizmu usmjerila je životni put Vladimira Tadića, poznatijeg kao Svjetlopis. Iako je po zanimanju mašinski inženjer, preusmjerio se ka fotografiji, dobio brojne nagrade i već četiri godine unazad njegove fotografije krasile su kalendar Svetske meteorološke organizacije (WMO).

Najljepši planinski vrhovi BiH, ali i svijeta, zatim munje, Crvene stijene prelijepe Romanije, pa i koze na Kozari, samo su neki od prizora koje je zabilježio fotograf iz Čelinca, a koje su obišle svijet. Osim toga, Vladimir često „hvata“ munje objektivom i sa razlogom nosi epitet hvatača munja. Skoro je postavio foto-aparat i stativ na prozor Banskog dvora, podesio vrijeme okidanja na 10 sekundi sa pauzom od 2 sekunde između svake fotografije, i ostavio ga da samostalno snima, te zabilježio čudesne prizore.

Na fotografskom konkursu National Geographic Serbia  (2022) u kategoriji krajolika pobijedila je fotografija sela Medna, a najsvježija je nagrada Internacionalnog salona umjetničke fotografije (2024) u Makedoniji, a za „Večernje novosti“ je govorio o mnogim temama.

Šta je za Vas fotografisanje? Ljubav, avanturizam, stil života ili sve pomalo?

Sasvim sigurno sve ovo navedeno. Proces bez koga više ne mogu…

Šta se krije iza naziva „Svjetlopis“ i zašto najviše volite da  fotografišete prirodu?

Volim da se zanimam i igram sa korijenima riječi pa sam tako došao i do Svjetlopisa koji bi bio prevod sa grčkog riječi fotografija, tj. od foton kao svjetlo i grafi kao zapis.  Svjetlopis za mene ne predstavlja samo svjetlosni zapis koji je i definicija fotografije vać mnogo vise u duhovnom smislu. Doživljaj prirode uzdiže i donosi mir, nadahnjuje i pokreće. Krajolici mogu da budu od planinskih, seoskih pa sve do gradskih i prenošenje te atmosfere je nešto u čemu istinski uživam.

Zabilježili ste i neke nesvakidašnje prizore širom svijeta i BiH o kojima smo imali prilike čitati (planinski vrhovi, munje, crvene stijene, koze na Kozari). Koliko je važno osluškivati prirodu da biste mogli sve te prizore zabilježiti? 

Obraz, tj. slika našeg unutrašnjeg lika, utiče na naše viđenje spoljašnjeg svijeta, otud je i dio nas utkan u svjetlosni zapis. Isto kako dnevna svjetlost čini stvari vidljivima tako i naša unutrašnja svjetlost prepoznaje to i prenosi. Uz dovoljno kretanja nekada se jednostavno stvari događaju pred nama a nekad je potrebno planiranje, strpljenje i čekanje pravog trenutka.

Foto: vecernjenovosti.ba/Privatna arhiva/Svjetlopis

I tako umjesto ljudi na planini, iznenadilo Vas je nešto drugo? 

Skoro sam iskoristio priliku da posjetim Zečiji kamen, jedan od najljepših vidikovaca u parku Kozara. Dok sam uživao u pogledu, čuo sam korake uzbrdo i pomislio da dolaze ljudi, no, na moje iznenađenje, bile su to koze po kojima je nacionalni park dobio ime, a rijetko ih je sresti. 

Koja su ipak vaša najdraža iskustva zabilježena objektivom i izazovi? 

Volim da uhvatim različite aktivnosti u prirodi, spoj kretanja i doživljaja okoline, atmosferu u kojoj se sve to odvija. Dakle nekakvo dešavanje unutar krajolika. Do sada sam fotografisao razne aktivnosti, od planinarenja, brdskog biciklizma i turnog skijanja, pa sve do kanjoninga i paraglajdinga. Ipak, najviše mi je u sjećanju ostalo snimanje s paraglajdera iznad Ozrena. Fotografska oprema koju uvijek nosim sa sobom često predstavlja dodatni napor, što donekle i jeste izazov koji otežava situaciju, posebno pri penjanju na visoke planinske vrhove.

Foto: vecernjenovosti.ba/Privatna arhiva/Svjetlopis

Koliko Vam znače nagrade i priznanja za rad? Po četvrti put ste u užem krugu za kalendar 2024. godine Svjetske meteorološke organizacije (WMO)? 

Nagrade kao sud ljudi koji su fotografiji posvetili život i prepoznavanje zajednice je svakako značajno. Mediji, prateći neke od značajnijih fotografskih konkursa čine da rad ispliva u javnost. U kalendaru Svjetske meteorološke organizacije (WMO) učestvujem od 2021, već četiri godine, sa motivima kao što su Grahovo, Romanija, Vlašić i Šar planina. Najveće mi je zadovoljstvo kada mogu da svjetskoj javnosti prikažem naše karjeve do kojih mi je stalo na taj način skrenem pažnju na njih, na njihovu ljepotu, ali i probleme.

Da li Vam znače društvene mreže u promociji rada i jesu su ljudi postali zavisni od svega toga? 

Što se mene tiče, sve bih društvene mreže ugasio da mi nisu potrebne za ovo čime se bavim. Možda ću jednom u budućnosti moći sebi priuštiti taj luksuz. Ono što sam naučio kroz korištenje društvenih mreža je da fotografija bez priče uglavnom nema značaj. Tehnologija nas je preuzela i đeluje poput droga – svi smo do određene mjere ovisni o njoj, što nas odvaja od stvarnosti i smanjuje našu sposobnost da uživamo u suštinskim stvarima.

Koliko su stvarno zaštićena autorska prava fotografa u BiH i da li se može reći da je zakon na vašoj strani? 

Zakon štiti autore, međutim ljudi uglavnom nisu upoznati sa njim, tumače ga na svoj način i ne sprovode. Većina ljudi čak i među profesionalcima smatra fotografije javnim dobrom i koriste ga kako žele, bez dogovora sa autorom. Smatraju da ako potpišu autora da su mu pomogli. Međutim, ako zaista želite podržati autora, platite za fotografiju i navedite njegovo ime jer upravo tog materijala koji želite koristiti ne bi bilo bez njega. Autori ne prodaju fotogafiju već prava na njeno korištenje, tj. oni određuju ko će je koristiti u koje svrhe i koliko dugo pa od toga zavisi i cijena.

Ima li dovoljno prilika za fotografe u BiH i promociju njihovog rada ili je ipak sve mnogo cjenjenije van granica?

Što se promocije tiče, prilike postoje do određene mjere. Međutim, kada je riječ o adekvatnoj novčanoj naknadi za fotografski rad, situacija je znatno teža. Lično, živim od prodaje prava na korištenje fotografija krajolika, što je u BiH rijetkost. Vjerujem da bi, uz promjenu svijesti, mnogi fotografi mogli lijepo živjeti od ove vrste fotografije, što bi koristilo društvu u cjelini. Primjer profesionalnosti je londonski Guardian, koji mi se obratio s namjerom da otkupi prava na korištenje mojih fotografija za jedan svoj članak. Ne samo da su platili fotografije, već su svaku i potpisali. Nažalost, čini mi se da ću, ukoliko želim dugoročno opstati u fotografiji krajolika, morati tražiti prilike van granica BiH.

Planirate li neke izložbe ili radionice u narednom periodu?

Već dugo planiram otkrivati ljudima slikovita mjesta za fotografisanje krajolika, upoznajući ih pritom s okolinom i tehnikama fotografisanja. Radionica u Pecki, krajem avgusta, zamišljena je kao prva u nizu takvih radionica. Pecku sam otkrio prilikom posjeta izvorima Sane – predivno mjesto koje predstavlja pravi prirodni biser. Ovo područje je udaljeno od gradskih svjetala, pa samim tim i od svjetlosnog zagađenja, što ga čini idealnim za fotografisanje noćnog neba i vidikovaca.

Piše: Nataša Lazukić