Nacrtam onomad zastavu s ljiljanima na tabli i pitam djecu: „Koliko vas bi obuklo majcu s ovakvim detaljima?“

Neko? Niko.

– A koliko vas Bosnu smatra svojom državom, a sebe Bosancem?

Neko? Niko. Dobro.

U stvari nije … Ljiljan, iz čistog neznanja omrznut u vaskolikom srBstvu predstavlja čest motiv u heraldici. Baza se vezuje za Francusku, preko koje se proširio na Španiju, Luksemburg, dijelove današnje Kanade, dok na srpski dvor stiže iz Istočnog Rimskog Carstva, danas poznatijeg pod imenom Vizantija.

Hrišćanstvo ga prepoznaje kao „bogorodičin cvijet“ i simbol „svetog trojstva“. Uporišta u islamu ne postoje.

Na zastavu kralja Tvrtka dospijeva po krunisanju (krunom Nemanjića) u Mileševi 1377. godine. 
Za potvrdu identiteta kralja Tvrtka, parafraziraću navod iz „Povelje Dubrovčanima“: „Ja, Stefan Tvrtko Kotromanić, kralj Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje, ideh u srbsku zemlju i bih bogom darovan, vijencem kraljevstva praroditelja mojih Nemanjića“.

Dotadašnja praksa krunisanja u Žiči izbjegnuta je zbog toga što se manastir nije nalazio na njegovoj teritoriji, a i zbog kulta Svetog Save, već rasprostranjenog među Srbima.

Stoga, ne postoji ni najmanja sumnja da kralj Tvrtko pripada plejadi srpskih srednjovjekovnih vladara.

To što je koketirao s rimokatoličanstvom i bogumilstvom, ne možemo posmatrati kroz današnji kontekst religije.

Promijeniti religijsku pripadnost ili biti naklonjen jednoj, pa drugoj, u srednjem vijeku bio je čisto politički potez. Uporediv s prelaskom iz SDS-a u SNSD danas.

Elem, da ne odem u digresiju, šta je suština?

Za trideset godina smo isključivo vlastitim neznanjem i nemarom postigli da mrzimo ono što smo ljubomorno čuvali toliko godina. Ljiljane i Bosnu.

Pa svako ko kaže da je Bosanac, on ili je Musliman ili Srbin, ali se u javnosti tretira kao izrod.

Isključivost u vezivanju Srba samo za Republiku Srpsku prijeti da razbije kontinuitet našeg prisustva i državotvornosti na prostoru BiH.

Zašto bi nam bio sporan naziv Bosna? Da li po istom ključu možemo da se odreknemo Raške ili Duklje? Je li mora stajati „srpski“ kao potvrda identititeta?

Po tom principu pridjev „srpski“ ćemo sutra dodavati ispred Kruševca ili Novog Sada, kao što smo napravili onaj cirkus sa Sarajevom, navodno odvajajući „naš dio“, pa nepovratno izgubili osjećaj pripadnosti gradu koji su podizali Srbi. Da li zaista ne znamo razlikovati geografsku, etničku i vjersku pripadnost? Biće da ne znamo.

E, zbog toga će se za pedeset godina učiti da u Bosni žive Bosanci, kao autohtono stanovništvo i Srbi čije se značajnije prisustvo bilježi tek od kraja dvadesetog vijeka.

Ne prekrajajte istoriju! Nemamo pravo unucima ostaviti zemlju u kojoj će biti podstanari.

Srednjevjekovna Bosna je de jure srpska država.

Kralj Tvrtko je srpski kralj.

Ljiljani su hrišćanski simbol.

Je li ovo teško zapamtiti?

Piše: Davor Cicović