Kroz smetove više od metar i po, uz snijeg koji je nemilice padao u tom trenutku na Manjači, odnosno u Gornjim Rekavicama, članovi Gorske službe spasavanja Banjaluka su hodali satima kako bi dječaka Vuka, koji je teško bolestan i na mehaničkog ventilaciji, održali u životu, tj. kako bi donijeli gorivo koje će pokretati agregat i obezbijediti da ova mašina nastavi raditi. I uspjeli su, dječak je uz njihovu pomoć preživio najkritičnije trenutke.

Koliko su ovi humanitarci i volonteri prepješačili u tih pet-šest dana, vjerovatno ni oni sami ne znaju, ali znaju oni do kojih su došli, oni koji su bili zameteni u snijegu i bez lijekova, struje i koji su se sa zebnjom pitali šta će biti s njima.

Sve je počelo, kako priča za "Nezavisne novine" Boško Damjanović, načelnik Gorske službe spasavanja (GSS) Banjaluka, 23. decembra, kada je oko sedam sati naveče, dok je još bio na poslu, dobio poziv od dječakovog oca Željka Malog.

- Kazao mi je da ima bolesno dijete i pitao da li bih mogao da im pomognem, jer se dijete nalazi na mehaničkoj ventilaciji, nemaju struju, ali imaju agregat koji nije u najboljem stanju, a gorivo koje imaju izdržaće do zore. Odmah sam nazvao vatrogasce da ih pitam mogu li obezbijediti gorivo i odnijeti im, nakon čega sam nazvao oca, koji mi je rekao da se nalaze u mjestu Gornje Rekavice, te objasnio kojim putem treba da idemo. Tada snijeg nije bio toliko napadao, a odmah sam s vatrogascima dogovorio da nađu vozilo i da, ako nemaju koga poslati, idem sam sa vozačem. Radio sam do 22 časa, otišao do stana da uzmem gojzerice, hlače, jaknu, nakon čega su iz Civilne zaštite došli sa džipom, te smo uzeli gorivo i krenuli - ističe Damjanović.

Iako je, kako kaže, snijeg bio napadao oko 30 cm, uspjeli su autom doći do kuće, te su unijeli gorivo, na ogromnu radost porodice, jer je već tad agregat slabo radio.

- Mi smo tada ponijeli 30 litara goriva, razmišljajući da će imati za naredna 24 sata. Nakon toga smo krenuli nazad i usput obavijestili Civilnu da im je slab agregat. Međutim, odmah u povratku, oko 23 sata se zaglavio naš džip. Vraćali smo se nazad nekih 150 metara i dalje nismo mogli. Nekoliko sati smo se mučili, ali smo na kraju morali čekati ekipu iz Civilne, i tek u pet ujutru smo se uspjeli izvući - priča on.

Sljedećeg dana su primili mail od predstavnika Saveza rijetkih bolesti RS, koji su ih obavijestili da ih je kontaktirao otac dječaka, te zamolio za pomoć.

- Rekli smo da ćemo doći iza pet sati, jer svi radimo prvu smjenu. U međuvremenu sam dogovorio da se pripremi rezervni agregat i gorivo. Tog dana oko 14.30 sam nazvao Vukovog oca da javimo kad ćemo doći, ali on je takoreći plakao, govoreći da već 20 minuta pokušava upaliti agregat, no, pukla je špaga i imaju još manje od dva sata vremena. 'Struje nema, Vuk će umrijeti', rekao je tada, nakon čega sam odlučio da krenemo - priča Damjanović i objašnjava da Vuk ima teški oblik atrofije mišića.

Jedan kolega je, kaže, mogao da krene ranije, ali iako su htjeli da svi zajedno idu sa opremom, odmah je javio Civilnoj zaštiti da moraju ići, jer je stanje alarmantno.

- Rekao sam da mi je potreban prevoz do Manjače, a da ću ja dalje pješke. Odmah su izašli u susret. Otac me je u međuvremenu zvao i rekao da je struja došla, dopunila je malo bateriju, ali je stalno nestajala. Ipak je bilo dobro što je dolazila, jer smo u svakom trenutku imali još dva sata. Krenuli smo sa dva džipa, put nije bio pročišćen, a tih 4,5 do pet km, koliko ima od glavnog puta do njih, džip bi se zaglavio na svakih 100 metara. U tim trenucima zaglavimo jedan džip, iščupamo ga, pa zaglavimo drugi, i to traje satima. Prešli smo svega 300-400 metara i planirali pješke preći tih par kilometara. U međuvremenu, mještanin je naišao sa velikim traktorom, te smo krenuli s njim, vezali agregat i gorivo, i tako sve do trenutka kada nismo mogli dalje. Pri tome dobijamo informaciju da su lovci krenuli za nama. Kad smo se približili nekih 700 metara od kuće, odatle smo krenuli pješke. Snijeg je padao kao nikad, bio je skoro dva metra, ali smo uspjeli da dođemo na vrijeme i donesemo agregat i gorivo - ispričao je on.

Nakon svega su krenuli nazad do tačke gdje ih je traktor ostavio, i tu su sreli dva džipa, kao i Predraga Uzelca, predsjednika Lovačkog udruženja "Manjača - Stričići - Banjaluka", koji je krenuo zajedno sa ljudima da odnesu namirnice ovoj porodici. Svu hranu su odnijeli ovoj porodici te se dogovorili da Vuka sutradan transportuju hitnom, a nakon što mašine očiste put, što se i desilo. On je iskazao zahvalnost Uzelcu, jer im je izašao u susret, ostavio im auto i novac da natoče gorivo.

Kako kaže, članovi GSS-a idu tamo gdje mehanizacija ne može, a može čizma.

- To traje, ali nemaš drugog načina - naglašava on.

Tako su i u četvrtak, 26. decembra dostavljali inzulin, hranu, te namirnice na Manjači, u Gajićima, gdje su se u najtežim uslovima probijali kroz snježne nanose.

- U prvoj kući baka je živjela sama, u drugoj četvoročlana porodica, i njima su trebali lijekovi, hrana, a u trećoj baka i djed, koji imaju terapiju. I četvrtog dana je bila teška situacija, išli smo u Kneževo dostaviti inzulin, a druga ekipa je bila na teritoriji Banjaluke. Tako je bilo i za vikend, kad smo nosili pomoć u Kneževo porodici sa sedam djevojčica. To je selo Miljići, nekih 17 km od Kneževa prema Imljanima. Tada su nanosi bili preko džipa, nevjerovatno je bilo. Putevi nisu bili prohodni, samo su se mašine probile kroz te nanose. Ostali smo cijeli dan, tj. krenuli smo u 11 ujutru, a vratili se oko devet uveče u Banjaluku - dodaje on.

U ove akcije su išli radnim danima noću, a vikendom danju, a najviše ih je devetorica bilo operativno. Pojašnjava da se ranije nisu susretali sa ovakvom situacijom, ali su imali vježbe tokom kojih su trenirali kako da djeluju u takvoj situaciji.

- Postojanje stanice za ovih 10-12 godina je opravdano samo što smo spasili ovog dječaka, a da ne spominjem druge slučajeve spasavanja života. Ovo je bilo fizički naporno, ali nas je držala pozitivna energija. Znali smo šta su prioriteti i tako smo išli. Ovo je grupa ljudi koji žele pomoći, jer se osjećaš da vrijediš kad nekom pomogneš, i kada vidiš tu njihovu sreću, tebe to ispunjava. Mi nemamo platu, volonterski radimo sve to, ali je prosto, ili želiš ili ne želiš da radiš to - dodaje on i navodi da im je upravo posljednjih sedam dana decembra obilježilo ovu godinu.

- Moram reći da u 10 godina nije bilo aktivnosti koja je duže trajala i gdje je bilo toliko ugroženih. Nadam se da ćemo svi iz ovog naučiti nešto i pripremiti se - zaključuje Damjanović.