U sjenci posljednjih nam istorijskih izbora, pomalo i u potaji, desila nam se u Srpskom Sarajevu još jedna velika sramota. Na Sjednici Senata našeg Univerziteta, u zvanje profesor emeritus, nije izabran profesor Miloš Kovačević. Da, onaj profesor Kovačević, najznačajniji živi srpski lingvista, najveći borac za srpski jezik, zasigurno najpoznatiji profesor kojeg je naš Univerzitet ikad imao. Profesor Miloš Kovačević je osnivač Katedre za srpski jezik i jedan od utemeljivača Filozofskog fakulteta i Univerziteta u Srpskom Sarajevu, posljednji aktivni profesor od onih koji su svojim legitimitetom omogućili njegovo stvaranje u godinama rata i stvaranja. Ujedno, Profesor je i pokretač i zasnivač prvih doktorskih studija na našem Univerzitetu, koji se ovim stidnim činom dovode u pitanje.

Članovi Senata, a to su Rektor i njegov tim i svi dekani fakulteta i akademija u sastavu UIS, imali su pred sobom referat od 53 strane u kojem je pobrojano 37 naučnih knjiga, 45 naučnih radova kategorije M23 i M24, 68 radova sa međunarodnih naučnih skupova,  173 rada u nacionalnim tematskim zbornicima i 105 radova u časopisima nacionalnog značaja. U izvještaju su mogli pročitati da su o Profesoru napisana 193 rada, što jasno ukazuje koliki je njegov uticaj na savremene tokove u srpskoj lingvistici, ako oni toga nisu bili svjesni.

Sasvim je jasno da nijedan do sada izabrani emeritus nije imao ni približno velik opus ovome koji krasi profesora Miloša Kovačevića. Ali, glasalo se tajno. To u praksi znači da niko ne mora obrazlagati svoju odluku, koju uostalom niko ne bi ni mogao razložno opravdati, valjda. Svima je jasno kada odbacite najboljeg od vas da time šaljete jasnu poruku da se izvanredno postignuće neće, ne samo nagrađivati, nego ni tolerisati. Da je to znala tročlana komisija možda bi sažela svoj izvještaj, svela ga na prihvatljivu i u praksi prihvaćenu mjeru za izbor u zvanje emeritusa. Možda je bolje bilo da su oni skratili spiskove knjiga i radova, nego da mu Senat skraćuje glavu. Jer profesor Miloš Kovačević je glavan, važan i uvažen među onima koji znaju uvažavati važne i njemu dlaka s glave spasti neće uslijed ove sramne odluke, ali UIS se nikada neće moći oprati od ove sramote.  

Zanimljivo da u isto zvanje, na još jednom tajnom glasanju, ne bješe, onomad, izabran ni akademik Ljubomir Zuković, koji je uz sve ove reference profesora Kovačevića bio i prvi Ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske. Dakle, nisu profesora Kovačevića ni mogli smjestiti u bolje i reprezentativnije društvo, ali to i nije glavno pitanje. Glavno pitanje je Šta će biti s nama koji ostasmo?

Piše: Prof. dr Saša Knežević