DEUS EX MACHINA

08.03.2024. 11:09
1
IZVOR: katera.news

Strane riječi su uvijek dobrodošle kad svojima ne umijemo izraziti osjećanja, situacije ili istorijske događaje. Jedna od njih je i egzodus. Kako ona neposredno upućuje na biblijski izlazak Izrailjaca iz Egipta, svakako smo je prihvatili kao adekvatan izraz za epsko postradanije sarajevskih Srba s početka 1996. godine. Razlika, nemala, krije se u činjenici da mi nismo pred sobom imali Mojsija koji bi pred nama rastavio more, nego smo pošli sami, nepoželjni u svom domu i nepozvani u tuđim. Blato, kamion, snijeg pretvoren u blato, tišina, psovke, tanjiri popakovani u babine sehare, regali dotjerani u ruhu, koji škripe ispod cirada, blato, miris posljednjeg hljeba ispečenog na drvima iz sopstvenog zabrana. Tuga epskih razmjera.

No egzodus nije termin iz epike, nego iz drame, prije svega tragedije, logično. Prema Aristotelu, to je onaj završni dio tragedije iza koga ne sljeduje nikakva horska pjesma, jer hor je tu da pojasni, a egzoda se ne može objasniti. Otuda se često, naročito kod Evripida, u egzodi koristi deus ex machina, odnosno na scenu se pomoću posebne sprave spušta lik nekog božanstva koje razrešava zaplet koji je postao tako zamršen da se više nije mogao razriješiti dramskom radnjom ili za to više nije preostalo vremena. Preneseno na naš slučaj, kada je ponestalo racionalnog i smislenog rješenja, trogodišnja drama je razriješena na najgori mogući način, ali, kako za to niko ne bi bio odgovoran, primijenjen je taj čudesni princip.

Između dva zla narod je izabrao ono manje, ili manje očigledno. Političari, oni koji su pregovarali i dogovarali razloge što su egzodus izazvali, suštinski jesu pozvali Sarajlije da napuste svoje domove i krenu u nigdinu, ali ih nisu poveli za sobom, recimo da su im to otvoreno sugerisali. Imali su važnijeg posla, valjalo je pretjerati fabrike, sve ono što je vrijedilo, negdje, da bi se imalo od čega nastaviti živjeti. Dojučerašnji nazor ratnici nadali su se da će tamo daleko imati, eto, gdje i na čemu da zarade koru hljeba. Ali nije bilo dovoljno fabrika i mašina za sve, ponajmanje za one koji su skoro pa četiri godine rovarili. Opet su pobijedili oni koji su lovarili.

Nismo znali da je egzoda, još od starih Grka, završni čin tragedije, poslije koje slijedi katarza za one koji ne prežive, a za one koji prežive nastaje pakao. Sarajevski Srbi su postali apatridi gdje god da se parkirao kamion sa šporetom i pola metra drva, šerpama, ikonom i majčinim escajgom iz ruha i čvrsto namotanim ćilimovima. Nisu to samo oni, nego i njihova djeca koja u sebi nose jednu tešku sjenu grada koji im je pojeo pola duše, a da nikad nisu živjeli u njemu. Zato naša djeca kad ih neko pita odakle su, nakon što imenuju mjesto očevog egzodusa, kažu „Moj tata je iz Sarajeva“.  Tako funkcioniše deus ex machine u stvarnom životu, kao kompromis kojim se ništa ne rješava, rješenje kojim se drama nastavlja u sasvim drugoj dimenziji.

Logično se postavlja pitanje – da li nam je egzodus nešto dobrog donio? Nama nije, ali realno, bez egzodusa sarajevskih Srba i kristalnih čaša, đedove slike iz garde ili neke druge vojske, majčinog hekleraja i preostalih šorvana sakrivenih u slavski stolnjak, koje su na „dajcu“ ponijeli sa sobom, ne bi bilo ni ovo malo od Republike Srpske što nam je preostalo. Naša je đedovina, koju smo rasprodali onima od kojih smo se onomad odbranili, izgradila Istočno Sarajevo, našim lugovima i ledinama kupovani su stanovi i kuće po istoku Republike Srpske, od predačkih njiva i zabrana izgrađena su čitava naselja u Beogradu i Novom Sadu, od dobrovoljačkih šumetina, koje su nekad naši dobili za brata što je poginuo u onom ratu, kupljene su desetine nekretnina u Danskoj, Australiji ili Kanadi. Da ne bi egzodusa, ne bismo nikad ni saznali koliko su toga naši preci vijekovima stekli. Tako funkcioniše deus ex machine, da na božanski način – a stari bogovi nisu ni blizu bili dobri i čovječni kao ovaj naš Bog – podsjeti ljude koliko su mali.

Koliko smo mali, podsjetila nas je onomad i izložba o trideset godina Srpskog Sarajeva, na kojoj je zaboravljena cijela jedna opština tog grada. Srpska opština Centar imala je, sasvim logično, svoje sjedište u Bolnici Jagomir, ko je ikad u Sarajevu bio zna šta je Jagomir, a njeni borci su linijom svoje odbrane spajali Pale i Vogošću. A bilo nas je malo, šaka jada, otuda nije ni čudo da se na naše postojanje već i zaboravilo. A svaki kamion iz Hadžića, Rajlovca, Ilijaša ili Vogošće prošao je tom ratnom magistralom, koju je ta šaka jada sačuvala. Tako funkcioniše deus ex machine da tragedija ne bi prešla u grotesku, jer su ljudi smrtni i grešni. Nerijetko su grešni i u smrti pa smo valjda zbog toga od tog grada oteli i kosti naših stradalnika i prenijeli ih na Sokolac. Dalekosežno to nije bila pametna odluka, jer kad prodate ono od čega možete nastaviti život, za zavičaj vas vezuju samo groblja. Presahranjujući očeve, izdali smo đedove, one od čijih smo kuća podigli Republiku Srpsku, Bijeljinu, Beograd i Otavu.

Opravdanje možda možemo tražiti u činjenici što nas u egzodus nije poveo Mojsije, nego osjećanje da smo izdani, bijes što su nas prodali i strah. Strah da vas ne odvedu sa kućnog praga, kako su oduvijek odvodili Srbe, kako su ih u ovom ratu sa sarajevskih adresa odvodili negdje. Tako funkcioniše deus ex machine, on djelotvorno pojačava zloguku sudbinu svakog učesnika sarajevske tragedije. Ne zaboravimo, egzodus je samo ili tek završni čin tragedije koja je imala mnoštvo pojedinačnih iliti ličnih epizodija koje su se završavale smrću ili progonstvom sarajevskih Srba. U prologu se bježalo masovno, sarajevski Srbi su generacijama obviknuti muhadžerskoj sudbini, ali sa nadom da će se vratiti na svoje kad sve prođe, jer sve jednom mora proći. Što su više napuštali grad komšije su ih više mrzile, iskaljujući bijes na onima koji nisu stigli ili htjeli bježati. Najviše Srba u Sarajevu je ostalo pod zemljom. Iz straha da i mi ne nestanemo bez traga napravili smo najdužu kolonu beznadne mrkline za nigdje. Gdje god da jesu naše pojedinačne nigdine, kolektivna praznina lebdi iznad Srpskog Sarajeva i naše će sjenke lutati njime dok bude onih koji će govoriti „Moj tata/deda/pradeda je rođen u Sarajevu“. 

 

Autor: Prof. dr Saša Knežević

Komentari 1
  • Generic placeholder image
    Dr 09.03.2024. 11:55
    Bravo, Profesore! Sve ste kazali kako jeste.
Povezane vijesti
Promovisana knjiga „...i druge priče“ Saše Kneževića u Istočnom Sarajevu Promovisana knjiga „...i druge priče“ Saše Kneževića u Istočnom Sarajevu
U četvrtak promocija knjige „...i druge priče“ Saše Kneževića U četvrtak promocija knjige „...i druge priče“ Saše Kneževića
Lazarević: Posebna sjednica NSRS - komedija za koju tek ide plaćanje karte Lazarević: Posebna sjednica NSRS - komedija za koju tek ide plaćanje karte
Najčitanije
  • ''Vukovi" sa Pala kupili automobil Dragi Ruparu
    18h 37m
    4
  • Tradicionalno druženje Ilidžanaca (FOTO)
    18h 27m
    2
  • Helikopter aktivan na terenu, izbačeno 25 tona vode, otežani uslovi za gašanje vatre
    18h 42m
    0
  • Zaštitite svoje ljubimce od toplotnog udara
    22h 40m
    5
  • Nakon prvog upisnog roka ostalo 27 slobodnih mjesta na budžetu na Mašinskom fakultetu
    23h 42m
    2