Rukometni klub Slavija iz Istočnog Sarajeva doveden je na samu ivicu opstanka kluba. Nije više pitanje da li Slavija može ostati u premijerligaškom društvu, to svakako ne može, pitanje je da li klub može uopšte opstati i nastaviti svoje postojanje.
Poslije dvije decenije svoga postojanja RK Slavija je doveden u jako težak položaj, a izlaz se još uvijek ne nazire. Nakon što je Aleksandar Glavaš poslije nešto manje od pola godine na mjestu predsjednika podnio ostavku iz političkih razloga, Slavija je ostala bez uprave a lokalnoj vlasti je klub ostao na milost ili nemilost i evo još uvijek nema rješenja.
Po gradu su se mogle čuti priče o budućnosti kluba, ko bi mogao preuzeti vođenje klubom, međutim svi su ostali "zakopčani" za bilo kakve izjave i za bilo kakav nagovještaj boljih dana.
Šta donose dani, sedmice, ili još bolje mjeseci ispred nas teško je u ovom trenutku bilo šta prognozirati. Sedam dana pred nastavak rukometne sezone Slavija nije ni počela pripreme, a što je još poraznije nema ni igrački kadar za sezonu. Pitanje je da li poslije svega Sokolovi imaju i dvocifren broj igrača na raspolaganju. Sokolovi bi 13/14 februara trebali da igraju utakmicu Kupa BiH protiv sarajevske Bosne, dok je za 20. februar zakazan nastavak Premijer lige. Jasno je, to će biti jako teško za izvesti.
Ruku na srce, Slavija je i jesenas imala skroman igrački kadar. Isto je i ljetos bila slična situacija. Nakon ostavke dotadašnjeg predsjednika Staše Košarca i odlaska kompletne uprave kluba kasnilo se sa pripremama, kasnilo se sa dovođenjem igrača, ali se ipak nešto uspjelo 'skockati', Zimus, Božidar Leković je napustio Slaviju i otišao u Slogu, Ajdin Smajilbegović je otišao u Leotar, Samir Korjenić i Adi Delalić su završili u Čeliku, Filip Bojović u Višegradu, a još ranije su tokom sezone otišli i Faris Žiga i Gabrijel Mišetić. Ne postavlja se više apsolutno pitanje da li Slavija i ako krene u nastavak sezone može opstati, jasno je da ne može, bez obzira na sve probleme koji imaju i njihovi rivali u borbi za opstanak, nego se jasno postavlja pitanje ostavka kluba.
Slavija u ovom trenutku nema omladinski pogon koji može iznijeti igranje u Prvoj ligi Republike Srpske samostalno. To su još uvijek dječaci i na njih će se morati čekati barem 2-3 godine. Lokalni momci, koji su Slaviju uveli u Premijer ligu BiH, a prije toga godinama iz ljubavi i entuzijazma igrali za Sokolove, sada uglavnom imaju svoje poslove od kojih žive i bilo bi ih jako teško motivisati da se još jednom vrate rukometu, ma koliko god to voljeli. Oni koji su odlučili da žive od rukometa sada su van Istočnog Sarajeva i jasno, bez neke jasne vizije, ali i finansijskih sredstava, neće se vraćati za sada.
Nažalost, godine su protekle iza nas bez nekog konkretnog rada sa omladinskim pogonom. Kada je Dragan Bogdanić sredinom prve decenije ovog vijeka okupio golobrade klince i krenuo sa formiranjem ekipe imao je na raspolaganju gro mlađih igrača spremnih da uskoče u seniorski rukomet, nakon toga došli su rukometni entuzijasti koji su i napravili od Slavije premijerligaša sa domaćim snagama, Boris Tešanović i Bojan Jolić. I oni su na ranije formiranu ekipu imali da ubace nekolicinu tada golobradih momaka koji su vremenom stasali da budu nosioci ekipe i bore se za ulazak u Premijer ligu. I onda, kada se ušlo u Premijer ligu, nažalost, došlo je do stagnacije u radu sa mladim rukometašima koji bi sutra mogli ponijeti seniorski dres.
Situacija je ovo koja će teško biti prevaziđena. Čak i ko se prihvati rukovođenja klubom u ovom trenutku imaće ispred sebe nevjerovatno težak zadatak da vrati povjerenje u rukomet i moraće povisoko zasukati rukave. Dok se to ne dogodi navijači Slavije i ljubitelji rukometa u Istočnom Sarajevu sa neizvjesnošću čekaju. Da li će se seniorski rukomet i dalje igrati u Istočnom Sarajevu?
