Pjevač, kompozitor, tekstopisac i aranžer, Aleksandar Vuca, frontmen rok grupe Atentat u razgovoru sa Katerom, nam je otkrio svoje muzičke početke, višestruko ispresijecane ratnim događajima, nastanak benda Atentat i njegovu sudbinu u različitim društvenim okvirima. Nama je bilo zadovoljstvo razgovarati sa Aleksandrom, a znamo da ćete i Vi uživati čitajući naš intervju.

Kako se kod Vas javila ljubav prema muzici?

Ljubav prema muzici se valjda javlja u djetinjstvu. Ja sam odrastao uz Radio Sarajevo. Nana koja me je čuvala uvijek je puštala taj radio. Sjećam se da su na njemu bile sevdalinke, i bend koji se zvao  Bijelo Dugme. Potom se pojavio Briljantin, i već brzo sam važio za vrsnog plesača.

Kako iz današnje perspektive izgledaju vaši muzički počeci u prijeratnom Sarajevu?

Oni su bili predugački i isječeni velikim istorijskim događajima koji su se dešavali oko nas i u kojima smo i sami učestvovali.  Ima tu dramaturgije koja je nekad dobrodošla, jer je i u biografiji čovjeka nekako hemingvejski imati neke takve događaje. Ali opet, sa druge strane oni te isprekidaju do te mjere da ti više ne znaš šta je zapravo početak, jer ih je bilo više.

Počevši od demo faze, kad smo nas 4 svirali kao srednjoškolci pod imenom Sarajevski Atentat, svirali smo na svim tadašnjim mjestima gdje se sviralo. Jedno od tih mjesta bio je Steleks koji više ne postoji, ta zgrada je fizički srušena na Vrbanji, zatim u Cda, Domu Mladih itd. Nekako obiđeš sve to, iskališ se, napraviš prve demo snimke sa 19 godina. Nedavno sam ih slušao. Za jednog devetnaestogodišnjaka to je bilo ozbiljno. Na stranu sad taj pravac i to o čemu smo mi pjevali, simpatično izgleda iz ove perspektive, ali ima tu i neke energije, nekog znanja i vještine za te godine i to je sjajno. Onda se dešava rat, pa onda drugi početak, treći… Tako da ima tu puno dramaturgije.

Znamo da svirate mandolinu i mandolu. Zašto ste se, pored gitare, opredijelili baš za taj instrument, netipičan za naše krajeve?

Namjera je bila produkcijski pojednostaviti stvari. Naše flautistkinje je život odvodio (ili vraćao) negdje drugdje i malo smo se umorili od toga. Razmišljao sam koji bi to instrument mogao ja da sviram, a da pokrijem te teme i došao sam do porodice mandolina. Tada sam stupio u kontakt sa našim profesorom Mirom Mitrovićem. On je sjajan svirač takvih instrumenata. Trebalo mi je malo vremena da pohvatam taj štim ali sam brzo uletio u to. Iskreno, ja sam zaboravio kad sam svirao gitaru, kao gitaru. Imam ih naravno sve, ali ovo su moji primarni instrumenti. Mislim da čak i napredujem.

Kakva sjećanja nosite iz doba Vašeg odrastanja u Sarajevu? Da li ste nostalgični?

Pa čovjek je uvijek nostalgičan na svoju mladost. Sjećam se  priče kad su jednu ženu pitali kada joj je bilo najljepše u životu, i ona je rekla u maju 1943., bez obzira što je bila okupacija i svo zlo koje je prati, ona nikada više nije imala 18. godina i nikada tako lijepa.

Naravno da ima nostalgije, radi se o vremenu i prostoru u kome su ljudi koji govore mojim jezikom živjeli dostojanstveno. Ta istorijska prilika je na žalost, prokockana. Bespovratno.

Kako je nastao Atentat? I zbog čega baš to ime?

Atentat je nastao 89. godine. Imali smo bend koji se zvao „Šala“. Vođa tog benda je bio Muki iz Erogenih Zona, a svirali smo Alen i ja. Taj bend se vrtio malo pa se raspao, a onda je svako napravio svoj bend pa smo Alen i ja napravili Sarajevski Atentat. Ja sam doveo Beru, bubnjara, a Alen je doveo Darka Kneževića.

Zašto Sarajevski Atentat?  Ne mogu se tačno ni sjetiti. Bilo nam je interesantno, i lokalno je, a i svjetsko. Što bi se reklo, svjetsko, a naše.

Na kakve reakcije publike ste naišli sa Vašim prvim albumom „Let iznad lukavičjeg gnijezda“, snimljenim 2001. godine?

Naišli smo mahom na pozitivne reakcije. Imali smo problem, a naročito sa prvim albumom, pitanje je bilo do koga je to uopšte došlo. Imali smo tu nesreću, a uvijek su nas pratile nesreće takve prirode, da se izdavačka kuća iz Beograda koja je to objavila raspala mjesec dana nakon objavljivanja albuma, i ispostavilo se da su to neki momci koji su bili najjači pirati u regionu, pa su htjeli to malo legalizovati, pa su ih drugi provalili (drugi pirati) nakon čega su pobjegli u Austriju, tako da smo mi ostali na nekom ledu. Album nikad nije objavljen u Bosni i Hercegovini, nego je sreća pa se to negdje „ispiraterisalo“ pa se moglo negdje naći ovdje. Sve je to na nekakvom zmaju letjelo, i znam da su ljudi do kojih je to došlo reagovali pozitivno. U tom momentu uopšte nije postojala izdavačka kuća u Bosni i Hercegovini.

Već sljedeći album „Ne pucajte, mrtav sam!“ je sniman za izdavačku kuću MP BHT, po narudžbi, s obzirom da je ta serija bila jako popularna, naročito muzika. Mi smo bili zamoljeni da uradimo taj album i uradili smo to sa velikim uživanjem. To je jedini put u životu kad sam se osjećao kao zvijezda, u produkcijskom smislu. Dobijali bi sve što bi tražili. U tim okvirima, on je objavljen kako treba, iako nije bio rokenrol, bio je potpuno druga priča.

Kako je došlo do saradnje između vas i Zvonimira Đukića – Đuleta iz grupe Van Gog?

Promotivni konert našeg prvog albuma je oržan u Kazneno popravnom zavodu gdje smo upoznali ljude interesantnih sudbina. Jedan od njih je izvršio krvni delikt nad ženom koju je beskrajno volio a koja je bila beskrajno nevjerna. U stvarnosti, čini se kao potpuo miran i dobronamjeran stariji čovijek. To me je inspirasalo da napišem pjesmu  „Prerano za otrov prekasno za lijek“.  Tanka linija između dva lica, dvije naizgled iste a opet, različite boje glasa.. kao što je slučaj sa mojom i Đuletovom bojom glasa. Na tom albumu je sviralo još mnogo sjajnih muzičara ali je nekako, zvono ostalo na Zvonimiru.

Sve više muzičara danas se odlučuje za solo karijeru, da li mislite je to razlog sve manjeg broja kvalitetnih bendova? U vrhuncu popularnosti Atentata, da li ste i vi razmišljali o solo karijeri?

Ja nikad nisam razmišljao o tome. Vjerovatno sam imao sreću da uvijek sviram sa boljim od sebe, tako da bi mi takvo što bila medvjeđa usluga.

Kako gledate na mogućnosti koje imaju današnji bendovi (youtube, lakši markering…)?

Potpuno je novo vrijeme. Ne samo iz mojih početaka, već čini mi se od izlaska našeg posljednjeg albuma, to su bile posljednje godine kada se radilo još uvijek „po starinski“, mislim na ono kad snimiš album u nekakvom studiju (naravno bilo je tu digitale) pa onda promocija, pa novine pa televizija itd. Već poslije toga, a bojim se da već i u to vrijeme, došao je novi talas youtub-a i tih stvari. Da li su prednost ili ne, trebalo bi puno vremena da o tome pričam. Prednost jeste jer svako može dobiti šansu,  ali se onda postavlja filozofsko pitanje da li svako treba da dobije šansu?  Treba naravno, ali obično za jednom tunom pliva pet ajkula – teže je naći ono što je dobro.

Da li je današnja muzička scena dotakla dno? Slažete li se sa izjavom Ramba Amadeusa da je turbo-folk „kultura“ najbolja slika današnjeg društva?

Uvijek kada dotaknemo dno, ispostavi se da ima još nešto ispod. Ne samo vezano za muziku, mislim na generalno sve. Beogradski novinar Aleksandar Žikić, napisao je recenziju našeg poslednjeg albuma za Blic gdje je rekao da publiku grupe Atentat treba tražiti među inteligentnim ljudima različitih dobi kojima je današnji mejnstrim iskreno odvratan a nemaju živaca za andergraund. Meni je današnji mejnstrim zaista iskreno odvratan, a nemam živaca za andergraund.

Gotovo je nemoguće balansirati između te dvije zaraćene strane, koje su prisutne u svemu, i u društvu, u politici, pa tako i u muzici. To je kao zalagati se za otvoreno društvo, a poštovani vlastitu državotvornost. Vi ne možete naći tri čovjeka koji imaju takav politički program. Ili si dvorski patuljak liberalnog kapitalizma ili si ultra desničar.

Iskreno, ja i ne poznajem današnju scenu. Da me pitate o ovom ili onom, u većini slučajeva ne bih znao o kome se tu radi.

Turbofolk opet, ima sve elemente pobune. Ono što je nekada imao rokenrol, to danas ima turbo-folk. Recimo u Splitu, u Zadru, u sredinama koje to deklarativno ne podnose i zovu cajkama, takva muzika totalno prolazi. Jer što više zabranjuješ, to je popularnije. To ne možeš vidjeti ni na jednoj televiziji tamo, a svi koncerti su rasprodani.

Po vašem mišljenju kakva je budućnost rokenrola na našim prostorima i da li se danas, od njega može živjeti?

Pa, svi govorimo o životu, ali od nečega se mora i umrijeti. Od rokenrola se može umrijeti. Ja današnji rokenrol uopšte ne poznajem, i mislim da on praktično i ne postoji. Nažalost, iako ja ne bih volio da je tako. Pojavljuju se neke druge forme i to veoma dobre. Da li se nekom sviđa ili ne to je druga stvar. Imate danas tu etno muziku, koja je provučena kroz džez vodu. Imate to i u Bosni i Hercegovini što je interesantno, par ozbiljnih projekata. Kad kažem ozbiljni projekti, ne mislim samo da se skupi 5 ljudi koji sjajno sviraju i imaju sjajnu opremu, nego i to da je vizuelno i producentski to uprakovano i da funkcioniše. U svim tim projektima ja ne vidim da tu ima nekog rokenrola. Čak i u bendovima koji najviše sviraju te varijante, sve manje ima rokenrola.

Da li vaši fanovi mogu očekivati u budućnosti povratak Atentata na muzičku scenu?

Pa ne znam šta bih vam rekao, instrumental i dativ.