Boris Brajović se na mjestu direktora Srednje škole „28. juni“ nalazi od maja prošle godine. Pun entuzijazma za rad, odmah je krenuo u obnovu svih sektora u ovoj ustanovi, što je mnogo poboljšalo uslove za rad svom nastavnom kadru, ali i dovelo do sve boljih rezultata učenika ove škole, na raznim takmičenjima. Ističe da mu je izuzetno bitno da nastavnici i učenici dolaze opušteni, da nisu pod pritiskom i  stresom, da ne nailaze na neljubaznost i drskost od strane uprave škole ili nastavnika.

O čemu smo razgovarali sa Borisom, pročitajte u našem intervjuu.

Možete li nam reći nešto o Srednjoj školi „28. juni“ u kojoj ste direktor? Od kada ona postoji, koje škole ulaze u njen sastav, koliko škola sada ima učenika i zaposlenih?

Srednja škola „28 juni“ osnovana je 1993/1994. školske godine pod nazivom Srednja škola „Srpsko Sarajevo“. U njen sastav tada ulazile su i Gimnazija, Elektrotehnička, Ekonomska, Mašinska… To je bilo u jeku ratnih događaja i kompletna država je bila u haosu. Nekoliko entuzijazista, uključujući prvog direktora srednje škole, pokojnog Milomira Šećkovića i nekoliko profesora, uspjeli su da organizuju i održe nastavu. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, škola prelazi sa Grbavice, najprije na Elektrotehnički fakultet, a onda u ovu zgradu, tj. nekadašnju kasarnu „Slobodan Princip Seljo“. U tom periodu škola mijenja naziv u „28 juni“ koji nosi i danas.

Danas u Školi imamo sljedeće obrazovne profile: elektrotehnika, smjer računarstvo, zatim ugostiteljstvo i turizam, mašinski tehničar za kompjutersko konstruisanje, kozmetički tehničar, saobraćaj, koji je sve više interesantan za učenike. Takođe, svake godine imamo po nekoliko zanata, to su frizer, kuvar, autoelektričar i električar.

Nastavu pohađa oko 500 đaka, a zaposlenih je oko 70, uključujući profesore i vannastavni kadar.

Kako procjenjujete poziciju direktora jedne škole? Koliko dugo ste na ovoj poziciji i sa kojim izazovima se najčešće susrećete?

Ja sam imenovan za direktora škole 26. maja 2017. godine, tako da nije prošla ni godina dana.

Pozicija direktora zahtijeva dobro poznavanje rada u školi i zato je dobro kada direktor dolazi iz nastave jer poznaje sve probleme u školi. Takođe, on mora da bude dobar menadžer, organizator, mora da zna kako da upravlja ustanovom i da posjeduje liderske vještine.

Kada sam stupio na ovu poziciju, riješio sam da krenemo u obnovu svih sektora koji postoje. U tom momentu sjedište direktora i računovodstva je bilo na trećem spratu u sklopu Gimanzije i srednje stručne škole,, Istočna Ilidža“, dok su ostale prostorije i učionice Škole bile fizički odvojene, tako da smo premjestili kancelariju direktora i računovodstva, a ujedno smo pomogli Gimnaziji, jer je njihov najveći problem nedostatak prostora. Zatim se krenulo u obnovu kabineta. Uspjeli smo da obnovimo kabinet za Ugostiteljske tehničare. Ono što sam zatekao je bilo dotrajalo, pa smo to uz pomoć donacija uspjeli da uredimo. Takođe, sklopili smo ugovor sa pekarom „Zlatno zrno“ koji su, uz opštinska sredstva, renovirali hol u prizemlju. Uređena je i adaptirana zbornica. Pomenuo bih da smo prije nekih desetak godina učestvovali u programu „EUVET“ nakon kojeg smo dobili savremenu opremu za kozmetologiju. Sada imamo izuzetno dobre uslove za ovu školu, a za dan-dva dobijaju i nove prostorije.

Ostalo je neriješenih problema. Neki od njih su: nerješeno pitanje balon sale, zatim biblioteka, koja se i dalje fizički nalazi u sklopu Gimnazije, te mala sala,  koja se mora adaptirati. Shvatili smo da moramo učestvovati u raznim projektima kako bismo obezbijedili sredstva za kvalitetnije odvijanje nastave. Iskoristio bih priliku da se zahvalim i Opštini koja nam je svaki put pomogla kada smo zatražili pomoć. Isto tako, obraćali smo se i Skupštini grada. Skupština nam je preusmjerila određena sredstva od prošlogodišnjeg ostvarenog suficita, od kojih je planirana nabavka kompjutera za kabinet informatike, te postavljanje video nadzora.

Koje vrijednosti lično Vas podstiču i motivišu poslovno?

Ono što najviše zahtijevam od svih radnika je dobra organizacija i da se prema školi odnose odgovorno.

Meni je izuzetno bitno da nastavnici i učenici dolaze opušteni, da nisu pod pritiskom i  stresom, da ne nailaze na neljubaznost i drskost od strane uprave škole ili nastavnika.

Da li imate informaciju o tome zašto balon sala do današnjeg dana nije osposobljena, iako su donacije prikupljene iz inostranstva uplaćene još 2015. godine?

Ta situacija je jedan zamršeni klupko, ali pokušaću hronološki da objasnim kako je došlo to tako zamršene situacije, i na prvi pogled nerješive. Bivša direktorica Srednje škole „28 juni“ je stupila u kontakt sa Udruženjem logoraša Republike Srpske, ogranak Novi Južni Vels preko Srpske Pravoslavne Crkve u Australiji. Oni su se odazvali na apel i organizovali donatorske večeri, u periodu 2014/2015. godina. Zatim su nam javili da je prikupljeno 22 hiljade evra. Neprovjerena je informacija da je uslov za kupovinu balon sale bio da se ona kupi u Srbiji. Balon sala je kupljena u Pančevu. Zvanično nosi naziv montažno-demontažni objekat balon sala i kupljena je odmah 2015. godine. Nakon što je prešla granicu BiH stvorene su obaveze plaćanja PDV-a i carine koje su u iznosu oko 11 hiljada maraka, a adresirane su na nas, kao korisnika donacije. Svi smo shvatili da je donacija nešto što je ključ u ruke, tj. obavi se i završi. Ušli smo u sudski postupak sa Upravom za indirektno oporezivanje, jer smatramo da je to objekat koji će služiti za nastavu, a postoji član koji govori da su nastavna učila oslobođena od plaćanja PDV-a i carine, ali je njihov argument da je to objekat koji podliježe PDV oporezivanju. Mi smo angažovali advokata za ovaj slučaj, a postupak traje, još uvijek nije bilo ni ročište za ovaj slučaj, tako da ne znamo kako će da se završi. Kada smo pregledali dokumentaciju, ustanovili smo da su se potpisala dva ugovora. Jedan od njih je Ugovor potpisan sa Udruženjem, gdje je navedeno da smo mi korisnici donacije i da se obavezujemo ćemo obezbijediti sredstva za montiranje sale. Obje opštine i grad su priskočili u pomoć i obezbijedili sredstva. Drugi ugovor koji je odmah potpisan, a koji je po mom mišljenju bilo greška, jeste ugovor sa prodavcem iz Pančeva u kojem su definisani cijena i uslovi plaćanja gdje je navedeno da će prodavcu biti isplaćeno 45% od ukupnog iznosa nakon što sala dobije upotrebnu dozvolu. Sala do danas nije dobila upotrebnu dozvolu. Prodavcu iz Pančeva je isplaćen kompletan iznos, iako je ta sala isporučena bez dokumentacije, bez pratećeg projekta koji je načelni dokument koji prati svaki objekat. Nakon dvije godine, prodavac je poslao dokumentaciju. Opština INS je platila preduzeću Marvel da uradi procjenu objekta i prateće dokumentacije i ustanovljeno je da su objekat na papiru, i objekat u izvedenom stanju dva različita objekta. Nakon toga je prodavac rekao da je greškom poslao pogrešnu dokumentaciju, nakon čega je opet poslata dokumentacija koja opet u potpunosti ne odgovara itd. U pitanju su rešetkasti nosači koji ne odgovaraju po dimenzijama postavljanja i zbog kojih balon sala ne može da dobije upotrebnu dozvolu. Mi smo krenuli u drugu tužbu, protiv prodavca jer je on srednjoj školi u suštini isporučio nefunkcionalan objekat.

Najnovija informacija je da postoji šansa da se dogovorimo sa prodavcem da se izvrši popravka, tj. da se po nalogu Unis instituta koji je radio drugu procjenu, uradi dodatno ojačavanje konstrukcije kako bi se dobila upotrebna dozvola. Ukoliko prodavac pristane da snese sve dodatne troškove, postoji šansa da se ovo pitanje konačno riješi.

Da li škola ima saradnju sa nekim organizacijama, kompanijama, institucijama u kojima učenici obavljaju praksu? Kako ta saradnja izgleda?

Ta saradnja je postojala i do sada, međutim dao sam sebi zadatak da uspostavim saradnju koja će biti trajnog karaktera.

Što se tiče frizerske struke, učenice osim kabineta praktične nastave imaju praksu u salonima. Mi imamo ugovore sa njima, kako je to zakonom predviđeno i to se već duži period odvija na taj način. Što se tiče mašinskog tehničara za kompjutersko konstruisanje, uspostavljena je saradnja sa Mašinskim fakultetom, s obzirom na to da tamo imaju priliku da rade modeliranje i kompjutersko konstruisanje na Ce-En-Ce mašinama. Ova saradnja se pokazala kao jako dobra i ima potencijal da bude dugotrajna, i izuzetno smo im zahvalni na tome. Što se tiče saobraćajne struke, ona se odvija u Neltu, kompaniji koja se bavi distribucijom proizvoda u posluje vrlo uspješno u više zemalja u regionu i svijetu. Učenici ovdje obavljaju praksu koja se odnosi na organizaciju prevoza od momenta dolaska u firmu, zaduživanja robe, do odlaska na teren, distribucije, popunjavanja svih pratećih formulara itd.

Da li smatrate da je sistemu srednjeg stručnog obrazovanja u BiH potrebna reforma?

Mislim da Vam ja na ovo pitanje ne mogu dati odgovor, i bolje ga je postaviti možda nekim višim nivoima vlasti. Ja sam svjedok toga da su se generacije promijenile, ni na bolje ni na gore, već su se promijenile dolaskom novih tehnologija. Svjesni smo da su ovo generacije koje su odrastale uz smatrfone i uz apsolutno sve dostupne informacije i zbog toga iziskuju jedan novi pristup. Neprestano se u školi vrše reforme, ali mislim da teku sporo u odnosu na promjene u društvu.

Koliko uprava škole može da utiče na unapređenje sistema obrazovanja?

Nastavnicima je dato da organizuju svoj čas, oni su vlasnici časa. Određene metode rada koje su se primjenjivale u ranijim vremenima, kao npr. diktiranje gdje učenik samo sluša i zapisuje, sada su zabranjene. Nastavnicima je dozvoljeno korišćenje različitih medija za približavanje i bolje razumijevanje tematike. Ključne izmjene bi trebale biti u planovima i programima za koje je nadležno Ministarstvo. Nastavnici se u suštini trude da nastavni plan i program prilagode sa stvarnom situacijom i potrebama.

Jedan od primjera jeste projekcija filmova svakog drugog četvrtka u 18,15, u amfiteatru Škole, o čemu ste vi već pisali. Filmovi su najčešće adaptacije književnih djela, ulaz na projekciju je slobodan za sve učenike, roditelje i građane, a sve to organizuju bibliotekarka Škole Danijela Mandić i profesorica srpskog jezika Vedrana Mijović Pantelić.

Živimo u vremenu u kojem mnogo mladih ljudi sa završenom srednjom stručnom školom nažalost napušta državu i odlazi u inostranstvo. Da li imate informacije o tome koliko mladih iz Istočnog Sarajeva nakon završene srednje škole odlazi i kojih zanimanja najviše?

Mislim da ovdje nisu prvenstveno upitna zanimanja već odluke mladih ljudi koji ne vide svoj dalji rast i razvoj u ovoj sredini, u ovom društvu. Ove godine će škola „28. juni“ slaviti dvadeset peti rođendan, stoga smo se potrudili da kontaktiramo sve bivše učenike generacija škole, kao i one za koje znamo da su ili završili fakultete ili su se zaposlili, da su uspješni u onome što rade da budu primjer današnjim generacijama, međutim mnogo njih je u inostrastvu. Neki od njih su nam slali video snimke, zahvalnice za poziv itd. Pomenuo bih recimo učenika kome sam predavao, Duška Kljajića koji je već   sedam godina u Brizbejnu u Australiji. Neki od njih su nam se javili iz Kanade, iz Amerike…

Šta biste, za kraj ovog našeg druženja poručili učenicima ove škole?

Prvenstveno, da budu dobri ljudi, a onda naravno i dobri učenici. I kao odjeljenski starješina, a i sada, kao direktor, pokušavam da naglasim značaj pozitivnosti i prijateljstva među ljudima. Svi mi nekada budemo stavljeni pred određene izazove u životu, kada mislimo da nešto više ne možemo podnijeti, ali ako imamo prijatelja uz sebe, sređen život, uvijek ćemo naći pravi put i pozitivan ishod na kraju.