INTERVJU: Željko Pržulj – Čovjek koji Republiku Srpsku brani perom i svojim djelima

14.12.2017. 19:23
3
IZVOR: Katera

Pisac, pjesnik, novinar i građevinski inženjer iz Istočnog Sarajeva, Željko Pržulj, podijelio je sa nama svoju životnu priču, od pisanja pjesama u duhu rokenrola u prijeratnom Sarajevu, izvještavanja sa borbenih linija tokom rata, pa sve do pisanja romana u kojima se, na ovaj ili onaj način, provlači život Srba od 17. vijeka do danas.

Nama je bilo jako prijatno u razgovoru sa Željkom, a znamo se da ćete i vi uživati čitajući naš intervju.

 

Znamo da ste se rodili i živjeli u Sarajevu, gdje ste završili Građevinski fakultet. Kako se kod jednog građevinskog inženjera javila ljubav prema književnosti?

Neću biti originalan kada kažem  da jedino za pisanje knjiga ne postoji škola. Postoji škola za slikara, za režisera, za glumca, ali za pisca ne postoji. Pisci mogu da završe različite škole, imate mnogo građevinskih inženjera koji su bili pisci, Dostojevski je koliko znam bio obućar,  Lav Tolstoj je bio grof, tako da pisac može da bude svako, dovoljno je samo da to volite, i što više da čitate. Ja sam to postao možda na jedan specifičan način. U vrijeme kada sam ja odrastao u Sarajevu bila je ekspanzija rokenrola i svi smo željeli da imamo svoje rokenrol grupe i da pravimo pjesme. Ja sam tako i počeo. Kada je počeo rat, svi novinari i pisci iz Republike Srpske su pobjegli u Beograd, i bila je „nestašica“ tog kadra. Nas nekoliko dovoljno bezobraznih i drskih smo počeli da pišemo neke ratne priče, što se meni dopalo i tako sam nastavio. Moram reći da sam u to vrijeme ja puno potkradao stil i način pisanja od Nebojše Jevrića, a nakon nekog vremena sam ga i upoznao. Prvo me je bilo sramota što sam ga potkradao, a sada smo postali veliki prijatelji.

Napisali ste više djela do sada, a tema koja se provlači kroz većinu njih je život srpskog naroda u Sarajevu i okolini, istorija srpskog naroda i ostale teme vezane za srpski identitet. Nije lako pisati istorijske romane pa Vas pitamo koliko je istraživanja potrebno da se prikupi materijal za jedan roman. Na koji način ga prikupljate?

Ja sam napisao do sada 4 istorijska romana. To su romani o Svetom Vasiliju Ostroškom, njegovom ovozemaljskom životu, o Mladoj Bosni i Prvom svjetkom ratu iz vizure Srbina sa lijeve strane Drine, o hvatanju četničkih odmetnika poslije Drugog svjetskog rata i  roman o njihovom logorovanju po komunističkim zatvorima. Za taj roman o Gavrilu Principu i Prvom svjetskom ratu ja sam građu prikupljao 10 godina. To ne znači da sam ja kao Grof Monte Kristo sjedio i samo pisao, već  svakom prilikom kada sam neki dokument našao, ja sam to sačuvao da bi roman bio autentičan. U istorijskim romanima, vi nemate puno prostora da idete lijevo ili desno, jer mnogo ljudi znaju te istorijske činjenice i vi samo treba da složite sve. Od 100 ljudi koji čitaju vaš roman, njih 99 traži grešku u tom romanu i takva je ljudska priroda. Za roman o Svetom Vasiliju Ostroškom, imao sam knjigu koju sam dobio iz Ostroga o životu Svetog Vasilija, pa sam na osnovu te knjige prikupio još nekih legendi i priča iz svoje okoline, a isto tako moram vam reći da je internet vrlo zahvalna stvar kada znate šta tražite. Takođe, isto što se tiče romana o Prvom svjetskom ratu, u toku rata sam lično upoznao doktora Vladu Mehmedbašića, sina Muhameda Mehmedbašića, jedinog muslimana učesnika atentata koji je preživio. U druženju sa njim, on mi je ispričao neke događaje iz njegove porodice koji ne postoje u knjigama iz istorije. Poslije rata sam upoznao gospođu Ranku Čabrinović, njoj je Nedeljko Čabrinović stric. Onda sam u Vojkovićima upoznao gospođu Cvijetu Popović, ćerku Cvjetka Popovića, takođe učesnika atentata. Tako sam u jednom trenutku imao troje ljudi i njihove istorijske priče koje nisu poznate.

Iskoristili bismo priliku da pomenemo neka od Vaših djela „Braća po ulici“, „Iz Srpskog Sarajeva“, „Djeca sa granice“, „Dabogda crk’o rokenrol“, „Nezaštićeni svjedok“, „Za tebe“ (zbirka poezije za djecu), „Posljedni dani Gavrila Principa“ (radio drama), „Ruka anđela“ (roman), „Vladika slava Mu i milost“ (roman) itd. Koje djelo smatrate svojim najvećim dostignućem?

Pa sigurno je najveće dostignuće roman „Ruka Anđela“, koji je izašao 2014. godine na stogodišnjicu sarajevskog atentata. To je istorijski roman od 950 stranica, koji je za mjesec i po dana prodat u 4.000 primjeraka. Te godine je roman „Ruka Anđela“ prodat u više primjeraka, nego djela svih pisaca iz Republike Srpske zajedno. On nije medijski dovoljno propraćen, i prodavao se od priče do priče. To je moje najveće djelo. Sa druge strane ponosan sam na djelo „Vladika, slava mu i milost“. Rukopis sam poslao crnogorskom mitropolitu gospodinu Amfilohiju Radoviću i čekao sam 6 mjeseci blagoslov da ga mogu objaviti. To je jedina knjiga koja nije crkvena, a koja se prodavalau knjižari manastira Ostrog. Emotivno sam vezan za roman „Braća po ulici“, jer je to priča o drugovima koji su sa mnom ratovali. Tu čak nisu promijenjeni ni nadimci. „Posljednji plemići“ je roman o hvatanju četničkih odmetnika poslije drugog svjetskog rata i to je neki dug mojim precima. Tako da ima dosta knjiga za koje sam ja emotivno vezan.

Svjesni smo da kultura čitanja kod nas, nažalost, nije za zavidnom nivou. Da li se danas može živjeti od pisanja?

Od pisanja se ne može živjeti. Za roman „Ruka anđela“ koji je prodat u 4.000 prijeraka, zaradio sam 800 evra, a pisao sam ga 10 godina. Marina Tucaković koja napiše jednu pjesmu uzme 3, 4 hiljade evra. Možda mogu ti neki državni pisci, te neke „svete krave“ koji su dobri za svaki režimom, oni mogu i da žive od pisanja. On će pisati o Titu, pa će pisati o Radovanu, pa će pisati o Dodiku i oni mogu da žive. Danas takvi pisci isto postoje. Mogu da vam nabrojim koliko hoćete pisaca. Mi ne smijemo ništa ružno reći o Matiji Bećkoviću, o Emiru Kusturici, zato što su to „svete krave“. Kada su tolike „svete krave“ što taj Matija Bećković ne napravi scenario, a Kusturice ne snimi film o ratu u Republici Srpskoj?!

Našu kulturu vode ljudi koji su penzionisani učitelji, koji vole da se uslikaju sa nekom poznatom estradnom facom, te  da pokažu svojim unucima kako su  uspješni ljudi.

Kako gledate na današnju književnu scenu u Republici Srpkoj?

U Republici Srpskoj imate situaciju da svako ko objavi dvije knjige hoće da bude član Udruženja književnika. Objavi neko knjigu samoinicijativno, izađe na televiziju, da 300 evra da bi objavio zbirku pjesmica u 100 primjeraka i potpisuje se kao „pisac“, ili „književnik“. Danas svako sebi može da kaže da je pisac. Ne znaju kolika je to borba da ti uđeš u Udruženje književnika. Takvi ljudi su toliko agresivni, da oni preuzimaju primat, i onda idu da nas predstavljaju u Srbiju ili inostranstvo, kao pisci iz Republike Srpske. Dešava se i da svojim političkim vezama idu tamo, i ljudi koji ih tamo ocjenjuju vide da je to loš kvalitet i postavlja se pitanje, ako je to neka reprezentacija, kakvi su ostali?! Vi imate mnogo manifestacija po Republici Srpskoj, koje finansira Ministarstvo kulture Republike Srpske gdje samo dolaze pisci iz Srbije. Ako se i pojavi jedan pisac iz Republike Srpske on samo stoji negdje na kraju kao fikus. Crna Gora kada se spremala za nezavisnost, odjednom su za 300% skočile cijene crnogorskih slikara jer je Crna Gora htjela da ima svoje slikare, počela je da ih otkupljuje, da ih diže u visine i naravno poskupile su cijene. Mi hoćemo da imamo Republiku Srpsku, hoćemo da budemo samostalni, ali nemamo ništa svoje. Nemamo pjevača narodne muzike, nemamo rok grupu, nemamo pisca. Mi dajemo pare za snimanje „Turneje“, antisrpskog filma. Ja objavim roman u Beogradu, prodam ga u 4.000 primjeraka, a Zavod za udžbenike, moje komšije, su taj roman odbile. U suštini, već sam to negdje pomenuo, biti pisac u Republici Srpskoj je psihijatrijska dijagnoza.

Znamo i da ste se svojevremeno, u ratnom periodu bavili novinarstvom. Koliko su se mediji promijenili u odnosu na taj period?

To je neuporedivo. Kad sam se ja bavio novinarstvom nije postojao mobilni telefon. Sa druge strane, neuporedivo je što danas svi idu na ekskluzivu, a narod je izgubio povjerenje u ono što novinari nude. Ja, iskreno, ni u tom periodu nisam puno poznavao medije, ja sam samo slao reportaže sa prve linije. Moram vam reći da sam ja tada, 93, 94, 95. godine imao 70 maraka po reportaži, kad je vojnička plata bila 25 maraka. Tada se sa 50 maraka moglo živjeti. Tada se cijenilo mjesto odakle radiš, i cijenilo se šta radiš. Bilo je manje medija i tražio se kvalitet. „Duga“ je recimo tada bila novina koja se čitala kao knjiga. Milovan Vitezović, Nebojša Jevrić, Mirjana Bobić-Mojsilović, to su ljudi koji su pisali za Dugu. Moram se pohvaliti, ali sam sa ove strane Drine jedini ponekad pisao za Dugu. Danas toga više nema. Vi njegujete publiku, i ako vi njegujete publiku sa žutom štampom ona će čitati žutu štampu, ali ako konstantno plasirate nešto drugo, vi ćete vjerovatno uspjeti. Žuta štampa je da se novac dobije što prije. Mnogo tabloida se ugasilo, radi, radi, pa se ugasi. Istu situaciju imate u muzici. Pa vi recite neku pjesmu poslije rata koja je „starija“ od 6 mjeseci, toga nema. A one prije rata sve pamtimo, jer se to radilo kvalitetno. Postali smo toalet civilizacije, što znači uzmi, upotrijebi i baci. Nema ništa da traje.

Imate li podršku od nadležnih vlasti u našem gradu?

Ja imam podršku od opštinskih vlasti iz Istočne Ilidže, imam podršku od Skupštine grada Istočno Sarajevo, imam podršku od ljudi kojima sam „simpatičan“, ali od Ministrarstva kulture, od „Udruženja književika“, od izdavača – ništa. Ja bojkotujem „Udruženje književika“, imam članarinu od 20 KM koju neću da platim. Imam podršku od biznismena koji vole ono što ja radim. Oni su meni donatori.

Ja sam pisao roman o Gavrilu Principu, mene zovu u Suboticu, u Zrenjanin u Novi Sad, u Sarajevo… Neka žena, Ruskinja je doktorirala na Mladoj Bosni koristeći, između ostalog, i moju knjigu. Nedavno je napravljena manifestacija „Principovi dani“ i ne da me ne pozovu da učestvujem, nego me ne pozovu čak ni da dođem, da aplaudiram.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Da li je novi roman u pripremi?

Ja uvijek pišem. Svaki dan šetam i svaki dan pišem. Ovih dana sam završio roman koji je isto tako obiman, kao „Ruka Anđela“. On je sada na čitanju kod nekih meni dragih ljudi. Oni nisu kritičari, ni stručnjaci, oni su samo čitaoci. Ja tako radim, kada napišem roman, dam ga nekim ljudima i oni mi naznače gdje sam bio vulgaran, gdje sam bio nedovoljno jasan itd. Sada je taj roman u fazi čitanja i to je roman o našem ratu. Jedna trećina romana o drugom svjetskom ratu, koji je trebao biti nastavak romana „Ruka Anđela“ je završena. Iste likove koje imam u Prvom romanu Ruka Anđela, njih i njihove potomke pratim u Drugom svjetskom ratu, zatim u vremenu Jugoslavije, i u posljednjem ratu. U formatu knjige ova „priča“ bi trebala da ima 4000 stranica. Mislim da bi to trebalo da bude od istorijskog značaja za Republiku Srpsku.

 

Komentari 3
  • Generic placeholder image
    Vegbija 28.06.2022. 17:50
    Ne sporim zasluge momaka iz specijalnog odreda sa ilidže moja braća giganti
  • Generic placeholder image
    Vehbija 28.06.2022. 17:47
    Ja sam prvi došao gore
  • Generic placeholder image
    Vehbija 28.06.2022. 17:45
    Ali želko pržulju pročitaj tvoju prvu knjigu do 229 strane ma dje ste vi vraćali Turke u žunovnici



Povezane vijesti
Željko Pržulj: "Lov na Miroslavljevo jevanđelje" (odlomak) Željko Pržulj: "Lov na Miroslavljevo jevanđelje" (odlomak)
Željko Pržulj - "Između dva potopa" (odlomak) Željko Pržulj - "Između dva potopa" (odlomak)
Bezgranično. Besmrtno. Bezgranično. Besmrtno.
Najčitanije
  • Slana bajadera
    13h 10m
    0
  • Zločin u Varvarinu
    12h 45m
    1
  • Oko 15 pacijenata oboljelih od multiple skleroze Sarajevsko-romanijske regije na terapiji
    5h 47m
    1
  • Učestvujte u Katerinom FOTO-KONKURSU i osvojite vrijedne nagrade!
    7h 44m
    2
  • Bojan Gunjak i Dragoslav Pantić kreću na humanitarni pohod za Magdalenu i Helenu
    6h 1m
    0