Prije trideset godina kada je objavljena moja prva knjiga "Braća po ulici" nisam ni slutio da ću do današnjih dana objaviti još devetnaest romana, zbirki pripovjedaka i poezije i to sve i za djecu i za odrasle.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Željko Pržulj, pisac i publicista, komentarišući činjenicu da trideset godina nakon prve knjige i dalje piše i da je stigao do 20. knjige u karijeri. Jedan od najčitanijih pisaca na srpskom jeziku ovih dana promoviše svoju posljednju knjigu "Libreto jedne ljubavi", ali kako ističe, njegov motiv se nije promijenio od romana prvenca "Braća po ulici" i dalje ga pokreće dug koji u ovom životu teško može biti vraćen.

- Vjerovao sam da je jedna knjiga moj maksimum, ispunjenje dječačkih snova da budem pisac ili vođa rokenrol benda, kao Bora Čorba, a istovremeno da sam se odužio svojim saborcima. Očigledno je da sam se prevario, jer niti sam postao rokenrol zvijezda niti sam se odužio svojim ratnim drugovima, jer dug prema njima nikada ne može biti vraćen. I što više radim, istražujem i objavljujem, što sam stariji, sve više spoznajem da sam upao u dužničko ropstvo ratnicima Vojske Republike Srpske. Najboljoj generaciji Srba zapadno od Drine od kada istorija pamti - rekao je Pržulj.

GLAS: Da li se na našim prostorima dovoljno cijeni riječ književnika i kakav je njihov položaj?

PRŽULj: U svakoj ozbiljno uređenoj državi vlast zazire od ratnih veterana, akademika i pisaca. Ne što su oni protivnici te vlasti, već što im je dužnost da budu korektori, vaspitači i savjetnici. Kao roditelj. Vi sami možete ocijeniti koji se veteran, akademik ili pisac argumentovano oglasio o nekoj aktuelnosti. Ko ih još poštuje. Bajaga u jednoj svojoj pjesmi kaže: "Imaju i druge zemlje zvezde, ali ne iz politike".

GLAS: Znači niste promijenili mišljenje da je biti pisac u Srpskoj stvar dijagnoze, preciznije mazohizma?

PRŽULj: Ne znam nijednog pisca u Republici Srpskoj koji može živjeti od svog pisanja, koji ima nacionalnu penziju, koji je kao pisac postao član Akademije nauka, obično akademici postaju pisci u svojim ranim osamdesetim godinama i da je neki ambasador. I šta je onda biti pisac u Republici Srpskoj?

GLAS: Ko se sve danas bez pardona zove književnikom?

PRŽULj: Republika Srpska ima književnika po glavi stanovnika najviše na svijetu. Bivšim udbašima (jednom udbaš, uvijek cinkaroš), političarima, privrednicima i svima koji imaju imalo novaca omogućeno je da objave knjigu o svom zavičaju, zbirku poezije u slobodnom stilu i zbirku svojih političkih govora i da se na RTRS-u u emisiji "Republika" iz njihovog kraja potpišu "književnik" ili "poetesa".

Još ako su malo ambiciozniji pa napišu neki roman ili zbirku pripovjedaka, odmah koriste latinicu i hitaju u "Vulkan" ili "Lagunu". Tako nam se desi da Momir Krsmanović ostari nezapaženo, da Bojan Vegara mora da se bori sa vjetrenjačama, ali i da u Matičnoj biblioteci u Istočnom Sarajevu možete iznajmiti knjigu jednog hrvatskog pisca koji Srbe naziva zločincima ili da u istoj ustanovi gostuje pisac iz Beograda koji se izvinjava za "genocid u Srebrenici".

GLAS: Održali ste književno veče i u Moskvi i pod Ostrogom. Otkud da tim prostorom odjekuje Vaše književno djelo?

PRŽULj: Piscu iz ostatka Republike Srpske lakše je održati književno veče u manastiru Ostrog, u Sveslavenskom institutu u Moskvi, u Budimpešti ili Subotici nego u Banjaluci.

GLAS: Kada smo kod promocija, rijetko promovišete Vaša književna djela. Zašto?

PRŽULj: Prozni pisci nisu atraktivni za javno čitanje svojih djela, to je ipak bliže pjesnicima. Za čitanje proze treba samoća, koncentracija i posvećenost. Malo je glupo, prepotentno ili preambiciozno da sa tri odlomka i stručnim mišljenjem i hvalisanjem imena i lika pisca publici objasnimo roman od hiljadu stranica. Bolje ne. Vjerujem da imam svoju publiku i vjerujem da se ona s godinama širi, a moje je da je ne iznevjerim.

GLAS: Kako se snalazite kada objavljujete književna djela i kakav je odnos izdavačkih kuća kada je riječ o izdavaštvu?

PRŽULj: Nema pisca u Republici Srpskoj koji bi mogao živjeti od književnosti. Nije da nema kvalitetnih pisaca, i te kako ih ima, već izdavači nude tako mizerne honorare i tiraže kao da žele da ih ponize. I razumijem privatne izdavače, oni hoće da zarade, a najveći profit donose biografije estradnih zvijezda, seks i droga i sekte, ali ne razumijem i samu vlast kako ne shvata da jednu državu u svijetu najbolje reprezentuju sport i kultura. Za lijepu sliku o Srbiji više su zaslužni Novak, Jokić, Bregović i Kusturica nego svi ministri spoljnih poslova zajedno. Republici Srpskoj nije dozvoljeno da pod njenom zastavom nastupaju sportske ekipe, ali to slikarima, pjevačima ili piscima ne može niko zabraniti. Mi za trideset godina života u miru nismo iznjedrili nijednog poznatog turbofolk pjevača, a kamoli pisca ili vajara. Doduše nikad nismo imali ni adekvatnog ministra kulture. To ozbiljna društva koja drže do sebe tako ne rade.

GLAS: Cijeli rat ste proveli na prvoj borbenoj liniji. Kako Vam ta činjenica danas izgleda tri decenije nakon rata?

PRŽULj: Moj rat, moj izbor! I ne kajem se, bez obzira na sve. I opet bih kad bi, ne dao Bog, zatrebalo sa istim žarom branio Republiku Srpsku. Istim onim žarom kao nekad na Ilidži. Bez Republike Srpske Srbima nema života zapadno od Drine.

GLAS: Gdje su danas borci za Republiku Srpsku i kakav je njihov položaj i položaj njihovih porodica?

PRŽULj: Tu su borci. Oko nas. Bolesni, stari, većinom siromašni, ali još odani ideji iz devedeset druge godine. Nažalost, dezerteri i ratni profiteri su ih dobrim dijelom skrajnuli na margine društva, ali još ima onih koji se ne predaju. Oni se polako povlače na drugu liniju fronta, a prvu ustupaju potomcima i djeci svojih poginulih drugova koji sazrijevaju, uče ozbiljne škole i pripremaju se da vrate ono za šta su ratovali njihovi očevi i djedovi. Nadam se da će i to skoro.

GLAS: U toku je snimanje filma i serije o doktoru Miodragu Laziću "Linija". Vi ste scenarista u tom djelu. Kako biste ocijenili ovaj umjetnički podvig i tokom dosadašnjeg snimanja šta biste izdvojili?

PRŽULj: Zajedno sa rediteljem profesorom Draganom Elčićem napravio sam scenario za seriju i film o legendarnom hirurgu Miodragu Laziću. Osim priče o tom čudu od čovjeka, junaku, kroz scenario se provlači i zanimljiva priča o običnim ljudima u tim nesrećnim vremenima. Pored glumaca iz Srbije u filmu je angažovana i renomirana ekipa glumaca iz Republike Srpske. To me posebno raduje. Snimanje filma ide po planu profesora Elčića i producenta Ikonića, svoj dio posla sam završio i sada nestrpljivo čekam premijeru. Ona je zakazana za septembar iduće godine u Istočnom Sarajevu.

LIBRETO

GLAS: Novi roman "Libreto jedne ljubavi" opisuju kao ljubavnu priču, ali kako ga Vi vidite?

PRŽULj: To je priča o paru koji se upoznaje u jednom sarajevskom miljeu, prolaze kroz rat i nakon rata idu u izbjeglištvo i u izbjeglištvu se bore za preživljavanje. Naslov romana prikladan je cijeloj situaciji kroz koju prolazi ovaj par.