Nakon odlaska JNA 5. maja 1992. godine, na vrata pominjane N. V., koja je bila razvedena (rodica je jednog poznatog estradnog menadžera), pokucala su dva čovjeka u civilnom odijelu, koji su je pozvali, navodno, na razgovor u mjesnu zajednicu, pa je izašla u bermudama, majici i papučama.

Smjestili su je u podrum jedne zgrade na Alipašinom polju, gdje je u prostoriji 5h6 metara bilo između 20 i 30 srpskih muškaraca i žena.

Jedan od stražara je uveče odveo u stan u toj zgradi, tu je bio Jasmin, taksista, koga je poznavala "iz viđenja". Htio je da je siluje, a tada je u sobu upao Kruško (Samir Kahvedžić), komandir zatvora i odvukao je u drugi stan, u kojem je bio plavokos čovjek, mršav, oniži, zvao se Senad. Senad ju je silovao. Taj zatvor bio pod komandom Juke Prazine.

Svakodnevno su je izvodili u stanove iznad podruma i silovali, nekad po petorica, nekad desetorica, a izvodili su i 70-godišnju staricu Z. T., kojoj je sin bio u JNA. Silovali su i nju.

Za tu staricu N. V. kaže da je nakon prebacivanja u "Viktor Bubanj" puštena, ali je umrla ubrzo od posljedica mučenja. Pokopana je u krugu naselja Alipašino polje, a u pokopavanju je učestvovao njen komšija Kemo.

Monstrumi Senad i Zovko

Srpske žene su silovali i tukli - najviše Senad, ali tu su bili i ostali koji su na glavi imali oznaku HOS ispisanu mašinom za šišanje. Tu bio i izvjesni Zvonko. I on je silovao.

Potom su srpske zatvorenike preselili u veći podrum samoposluge, pored kafića "Borsalino" i tu su stražari dovodili u podrum djevojčice muslimanke da vide "četnike". One su ih tukle i maltretirale. Zatvorenike su tukli i stražari, a broj zatvorenika se mijenjao, jer su stalno prethodne odvodili, a dovodili nove.

Jedan stražar, navodi N. V. u iskazu, jednom je doveo djevojčicu i upitao N. V. sa koje strane lica želi da je ta djevojčica udari, tada se N. B. obratila djevojčici: "Teško tebi kad si zla, uvijek ćeš biti nesrećna". Zbog tih riječi stražar je teško N. V. pretukao u krugu dvorišta tog logora.

Prolazili su poznanici i ponižavali je, iako je s njima radila na RTV. To se dešavalo i sa ocem i sinom, čija je prezime Đurašković, koji su takođe radili na RTV-u u Sarajevu.

Ona se sjeća da je u zatvor dovedena cijela porodica Radović iz naselja "Aneks", 17 članova, četiri brata sa suprugama i djecom, djed stariji od 80 godina (sa šubarom na glavi), koga su posebno maltretirali, jer je "četnik sa šubarom". Ne zna šta je s tom porodicom bilo, ali je jedna djevojka iz te porodice silovana.

Povremeno je dolazio izvjesni "Babo". Imao je u džepu brojanice i dolazio u pratnji neke crnokose djevojke. "Babo" je posebno maltretirao i tukao zatvorenike.

Poslije mjesec i po N. V. je prebačena u kasarnu "Viktor Bubanj", a nakon puštanja iz zatvora otišla je 1993. godine u jednu zapadnu zemlju sa sinom.

Kada je poslije 2000. godine kontaktirala sa poznatim sarajevskim advokatom Senkom Nožica, tražeći prava i vraćanje stana, ona je burno reagovala i rekla joj da joj je "poznato njeno ime i prezime, da je bila u nekim zatvorima, gdje je komandir bio Kruško, da joj je brat četnički vojvoda". To je , naravno, bila laž - kaže N. V.

"Iz tih riječi zaključila sam da je tadašnjim muslimanskim vlastima u Sarajevu poznat cijeli moj slučaj. Iz susreta sa bivšom koleginicom sa RTV Sarajevo - muslimankom, saznala sam da im je poznato da sam bila u zatvoru, jer sam navodno bila snajperista, da sam "davala svjetlosne signale Srbima" - ispričala je N. V.

Reagovanje advokata Senke Nožica je značajno, jer je ona bila angažovana kao pravni zastupnik raznih međunarodnih organizacija, koja imaju navodno humanitarni karakter, navela je N. V.

U stan R. E. na Dobrinji upala su 27. maja četiri uniformisana pripadnika TO BiH, morala je pred njima da se presvuče, a za njima u stan su upale i komšije muslimani, muškarci i žene, radujući se što je odvode.

Ljudi vezanih očiju

Odveli su je u podrum prodavnice "Borovo", vezali ruke za naslon stolice, našli joj propusnicu za zgradu RTV-a i odmah saopštili da je "novinar Srne". "Kod tebe smo pronašli radio-stanicu", rekao joj je inspektor koji se predstavio kao Zoka, Srbin iz Ivangrada, ali je po govoru zaključila da je Sandžaklija.

"Zoka" je udarao gumenim čekićem po koljenima, šamarao, tražio da kaže o čemu je radio-stanicom izvještavala Srnu, a ona je rekla da nije novinar.

U tom podrumu bila je osam dana, nekad i po dva dana bez hrane, ona sama sa još devet muškaraca Srba, vezanih očiju; tu je bila jedna kanta u koju su vršili nuždu, kanta je bila prepuna krvi (to vidjela kada su joj jednim skinuli povez s očiju), jer su muškarci prebijani.

Silovala su je tri čuvara iz podruma kod "Borova", poveli je u prostorije iznad zatvora, prijetili da će joj otkinuti nožne prste, pekli je cigaretama po koži.

Oči su joj bile vezane, jedan joj se pomokrio u krilo, sva trojica su je silovala, vratili je poslije u podrum, u podrumu pitali zarobljene Srbe da li neko od njih želi da seksualno opšti sa "četničkom kurvom". Svi su odbili.

Potom je premještena u podrum Privredne banke (zatvor na Dobrinji 2). Tu je bilo 60 žena i muškaraca, među kojima i zatvorenik od 70 godina i baka od oko 80 godina. Žene su brisale krv sa poda od prebijanja, a stražari su uzimali novac, nakit. Tu je bio i novinar Milan Radić.

U zatvoru ispod Privredne banke drugi stražari su je prisilili da sa njima oralno opšti. Taj zatvor su držali Jukini borci, a upravnik tog zatvora bio je stariji čovjek, oko 50 godina, zvali su ga "Dedo" i govorio je ekavski.

U podrumu "Poljoopskrbe" tukao ju je Asko, koji se predstavljao kao Srbin, tukli su je stražari. I to je bio zatvor Juke Prazine. Glavni je bio neki Kemo, koga su zvali Ćelo, tukli su zatvorenike i prisiljavali da pjevaju "Bosno moja".

(Nastaviće se)