Kraljica bijelih staza kako su je mnogi zvali tokom profesionalne karijere i jedna od najboljih srpskih skijašica u istoriji alpskog skijanja je Paljanka Jelena Lolović. Rođena u Sarajevu, prvi put na skije stala na Jahorini, trenirala u Smučarskom klubu „Romanija“ iz Pala i na tri zimske olimpijade nosila tri zastave, Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i Srbije.

Jelena Lolović je karijeru završila ubrzo nakon ZOI 2010. godine u Vankuveru, a danas živi i radi u Francuskoj, gdje je po završetku profesionalne karijere zasnovala i porodicu.

U intervjuu za portal Katera, Jelena Lolović je deset godina po odlasku u „penziju“ govorila o prvim počecima, najvećim rezultatima i uspjesima na takmičenjima, alpskom skijanju danas u Srbiji i životu nakon profesionalne karijere.

Kako su izgledali Vaši prvi počeci i zbog čega ste počeli da trenirate alpsko skijanje?

Jelena Lolović: Naučila sam da skijam na Jahorini sa mojim tatom i bratom, koji je tada već bio član Smučarskog kluba „Romanija“ iz Pala, a poslije i u Smučarskom klubu „Željezničar“ iz Sarajeva. Prije toga, napravila sam par spuštanja na Koranu, ispred kuće moje bake, na igralištu. To su bili neki prvi počeci, a poslije smo sa školom, tokom vikenda skijali i već sam prve rezultate pokazala na školskim takmičenjima, kada sam imala devet godina. Nekolicinu djece, među kojima sam bila i ja, su predložili da se učlanimo u smučarski klub. Stojan Granzov me izabrao, a prvi treneri su mi bili Dado Hršum i Željko Kuntoš, a poslije njih je došao i Aco Mišković, koga sam kasnije sretala na mnogim takmičenjima, jer je postao trener reprezentacije Grčke. 

Moja velika ljubav bila je i odbojka, ali moja visina i odraz nisu bili dobri aduti da bi me odbojka odabrala. Jednostavno, skijanje me je odabralo iz više razloga.

Fotografija sa jedne od trka /foto: Privatna arhiva

Kako je izgledao taj ratni period skijanja i kako ste karijeru nastavili u Srbiji?

Jelena Lolović: U proljeće 1992. godine sve je stalo, rat nas je zaustavio, a meni skijanje nije bilo ni u mislima. Izgubila sam tatu, jednostavno, svijet oko mene se raspao. Ne znam tačno ni u kojem momentu je ponovo krenula skijaška priča, da li na proljeće ili jesen 1993. godine. Uglavnom, grupa nas, među kojima su bile sestre Mirjana i Jelena Granzov, Dragana Petrović, Vladimir Lučić, Vesko Lazarević, Vladan Parađina, Miljan Lizdek, Milan Kablar, te još par članova iz SK „Željezničar“, koji su utočište našli u Palama, kao što su Igor Šljuka, Bojan Bulatović, Dejan Čečar i drugi radili smo sa trenerom Željkom Šljivićem. Imali smo dobre fizičke pripreme, a poslije smo zimu proveli skijajući na liftu na Poljicama i kasnije na liftu „Željezničar“, koji nam je dozvoljavao pristup ostalim stazama. Bilo je nevjerovatno, ali smo izdržali i odatle smo krenuli na takmičenja širom Jugoslavije. 

Kao „Romanija“ nismo mogli da se takmičimo, pa smo članske karte za pristup takmičenjima pronašli u SK „Durmitor“ sa Žabljaka. Ubrzo, nakon jedne sezone ostali smo bez finansijske podrške i samo oni koji su mogli da ulože neka sredstva, mogli su da nastave. Za moju porodicu to je bila nemoguća misija. Zahvaljujući predsjedniku SK „Čukarički“ Slobodanu Tešiću i generalnom sekretaru kluba Gordani Popović, koji su mi na preporuku porodice Prović pomogli, ja sam nastavila svoj put. Kao jedna od najboljih skijašica sam postala član skijaške reprezentacije Jugoslavije, a moja nova ski kuća je postao „Čukarički“ i Beograd. Ostala sam vjerna tom klubu, koji mi je pomogao kada je bilo teško, čak i onda kada više nije mogao da finansira moja putovanja i pripreme. 

Kako izgleda skijaška sezona jednog profesionalnog skijaša i koliko vremena ste provodili na stazi, treningu? Koliko ste zbog toga provodili vremena sa porodicom i prijateljima?

Jelena Lolović: Svaki profesionalni sportista mora da usmjeri svoj život i obaveze ka sportu kojim se bavi. Okruženje je tu da to shvati ili ne. Skijaši uvijek moraju biti spremni, na proljeće se skija sve dok ima snijega, do kraja aprila ili početka maja, a poslije toga je vrijeme za kraći odmor. Nakon toga počinju fizičke pripreme, zatim pripreme na glečerima ili južnoj hemisferi poput Argentine, Čilea ili Novog Zelanda i svaka ekipa ima različite programe. Prva trka je u Soldenu, u Austriji, i tada svi skijaši imaju priliku da utvrde u kakvoj su formi, u čemu najviše griješe, šta treba popraviti i slično. Obično unaprijed znamo raspored u kalendaru i biramo trke na koje ćemo da idemo i u zavisnosti od toga se pripremamo prije i nakon trke. 

Jelena Lolović prva sa desna/foto: Privatna arhiva

Na primjer, trener pokuša da napravi blok od tri do četiri dana na stazama koje su slične po profilu i podlozi takmičenju na koje idemo. Imamo trening na stazi koja je predviđena za to sa ostalim timovima, dan prije postoji „hang“ trening, odnosno slobodno skijanje bez kapija na stazi na kojoj će se održati takmičenje. Na dan trke ustaje se u 06:00 ujutru, odradi se jutarnja gimnastika, doručak, polazak, dolazak i ogled staze. Zagrijavanje na stazi određenoj za to sve do početka trke i starta.

Poslije toga, vraćamo se u hotel, obično rastrčavanje i dobro istezanje i pokret ka sljedećoj destinaciji, što ponovo podrazumijeva trening, nova trka i povratak kući. Prijatelji se uglavnom steknu na skijanju, a ja sam ih upoznala mnogo. Sa nekima sam još uvijek u kontaktu, upoznajem svoju djecu sa njihovom i provodimo slobodno vrijeme družeći se koliko je to moguće. Moji pravi prijatelji su oni iz djetinjstva, a nema ih mnogo, jer nas je život odveo na različite strane, međutim, neki rijetki su uvijek tu u našim mislima i srcima. 

Da li ste tokom karijere dobili poziv reprezentacije BiH i šta je za Vas predstavljao trenutak kada ste počeli skijati za nacionalni tim, tada Jugoslavije? 

Jelena Lolović: Iskreno, nikad nisam dobila nijedan poziv od strane reprezentacije BiH. Oni su u to vrijeme imali sjajnog skijaša Enisa Bećirbegovića, tako da nisu imali potrebe da pozivaju bilo koga. Mislim da je moj stav bio više nego jasan po tom pitanju. Mi smo srećan narod jer imamo maticu, tako da je svejedno gdje idemo i čime se bavimo, većina nas bira boje Srbije i mislim da nas to čini ponosnim. To je moje mišljenje i moj stav, a naravno to ne mora da bude stav svih sportista iz Republike Srpske. 

Foto: privatna arhiva

Kakav je osjećaj bio prvi put učestvovati na ZOI i koliko ste zadovoljni ostvarenim rezultatima na sve tri olimpijade?

Jelena Lolović: Ah, Olimpijske igre! To je moj najveći uspjeh i najveći neuspjeh! Mislim da na sve tri zimske olimpijske igre nisam bila na visini mojih sposobnosti. Mislim da nisam znala da odgovorim na pritisak koji sam svaki put osjećala. Sva tri puta sam učestvovala kao najbolji srpski sportista u zimskim sportovima i jako sam željela da to pokažem i na olimpijskim igrama, ali uvijek sam se plašila da ću pogriješiti i naravno, to nije bilo onako kako sam ja to zamislila i željela. Međutim i to je škola koja nas uči da nastavimo dalje i da postavimo sebi nove ciljeve.

Koji je Vaš najbolji ostvareni rezultat u svim takmičenjima tokom profesionalne karijere i koja od takmičenja će Vam zauvijek ostati u sjećanju?

Jelena Lolović: Moj najbolji rezultat je osvojeno 14. mjesto u Aspenu 2009. Godine ili treće mjesto u Evropa kupu u veleslalomu. Takmičenje koje me je održalo da istrajem je Semering 2006. godine, jer jednostavno u tom momentu sam se tada bila predala. Rekla sam sebi: „Još ovo i dosta od mene“ i naravno, osvojila sam bodove po prvi put u Svjetskom kupu, u tehničkim disciplinama. To su neke trke koje su mi pomogle da dokažem da sam dio najboljih u svijetu, međutim, postoji još mnogo trka koje su mi pomogle da postanem prepoznatljiva, kao i medalje sa univerzijada. Moj krajnji cilj je uvijek bio Svjetski kup, tako da ta takmičenja ipak ostaju najvažnija za mene. 

Mislim da su u Francuskoj definitivno najbolje staze za skijanje, a provela sam nekoliko dana i u Kanadi sa našim ljudima iz dijaspore, koji su me ugostili i skijala sam sa klincima iz SK „Orlovi“. To mi je bilo nezaboravno iskustvo i provela sam divno vrijeme u Vajstleru, ali najviše volim da skijam na stazi Prača, na Jahorini!

Sa nacionalnim timom Jugoslavije /foto: privatna arhiva

Šta mislite o današnjoj skijaškoj sceni u Srbiji i ko su po Vama najveće nade srpskog alpskog skijanja?

Jelena Lolović: Iskreno, posljednjih godina teško pratim srpsku skijašku scenu zbog mojih obaveza tokom zimske sezone. Pratim Nevenu Ignjatović, jer je ona počela svoju karijeru kada sam je ja završila i ona je moja mlađa cimerka, kojoj sam „predala baklju“. Često prelistavam rezultate Svjetskog i Evropskog kupa, a nažalost tamo se sreću samo imena Marka Vukićevića i Nevene Ignjatović iz Srbije, ali znam da ima još dobrih mladih skijaša, koji pokušavaju da poprave FIS bodove i naprave prve korake ka najznačajnijim takmičenjima u svijetu skijanja. 

Kako ste „završili“ u Francuskoj nakon karijere i čime se danas bavite?

Jelena Lolović: Priča o neočekivanoj ljubavi koja se pojavila niotkuda. Poslije skijanja se opet bavim skijanjem, postala sam skijaški trener i učitelj u jednom malom skijaškom klubu, a to mi omogućava da se bavim onim što volim, da svojim iskustvom pomažem dječici da pronađu svoj put i naravno, da provodim vrijeme sa svojom djecom. Imam jednu djevojčicu i dječaka, pokušavam da budem dobra majka i da budem uz njih. Živimo u Alpima, jako nam je lijepo, okruženi smo prirodom i pokušavamo da provodimo što više vremena u planini, na jezeru, na skijama. 

U Pale dolazim onoliko često koliko mi obaveze dozvoljavaju, jer sada živim u ritmu školskih raspusta moje djece. Nažalost, zahvaljujući komplikovanoj situaciji oko virusa korona, ove godine nisam mogla da dođem u Pale. Na Jahorini sam posljednji put skijala u februaru 2019. godine, ali nažalost, bilo je loše vrijeme, tako da to nije bilo ono pravo jahorinsko, divno skijanje. Naravno, uvijek mi je zadovoljstvo popeti se na moju planinu i skijati sa mojom porodicom. 

Biografija:

Jelena Lolović je rođena 1981. godine u Sarajevu. Takmičila se uglavnom u tehničkim disciplinama slalomu i veleslalomu, a rjeđe u superveleslalomu, kao i u spustu na početku karijere. Po zanimanju je diplomirani filolog, profesor engleskog jezika.

Učestvovala je na Zimskim olimpijskim igrama 2002. u Solt Lejk Sitiju (SAD), 2006. godine u Torinu (Italija) i 2010. godine u Vankuveru (Kanada). Šest puta je učestvovala na svjetskim prvenstvima i više puta na Svjetskom kupu. Posljednje dvije trke je vozila u Francuskoj, u Bornardu je bila 7. u slalomu i na posljednjoj trci u Klizazu je bila 12. u disciplini veleslalom. 

Njen brat Branislav se takođe uspješno bavio skijanjem, a kasnije i trenerskim radom. Ovim putem se zahvaljujemo njemu i Jeleninoj majci Milici na ustupljenim privatnim fotografijama iz Jeleninog djetinjstva i prvih početaka profesionalne karijere.

Priredio i razgovarao: Miljan Rašević