Ima nešto teško i opominjuće u tome kad čovjek, prolazeći kroz hladovinu hercegovačke porte, gdje kamen pamti molitvu, a tišina nosi odjek zvona, čuje riječ koja ne pripada tom prostoru – psovku. I ne bilo kakvu, nego psovku Boga. To više nije stvar običnog bontona, niti „ružne navike“ kako se često olako kaže; to je rana na duši naroda, ožiljak na vjeri i svjedočanstvo da smo se, makar i nesvjesno, udaljili od onoga što nas je održalo kroz vijekove.

Hercegovina je naučila da ćuti pred svetinjom. Kamen, krš, žega i siromaštvo oblikovali su čovjeka da zna gdje staje, gdje se krsti i gdje se ne govori svaka riječ. Zato psovka, naročito psovka Boga, u ovom podneblju ne zvuči samo kao neprimjerena – ona zvuči kao izdaja nasljeđa. Kako bi rekao Sveti Nikolaj Velimirović: „Kad čovjek psuje, on ne vrijeđa Boga – on otkriva da je sebe već ponizio.“

Crkva, predanje jasno uči da riječ nije prazna. Ona ima težinu, smisao i posljedicu. Sveti Jovan Zlatousti opominje: „Jezik je mali ud, ali ako se ne obuzda, postaje oruđe pakla.“ Upravo u tome leži suština – psovka nije samo zvuk, već stanje duše. Kada čovjek uzima ime Božije u psovci, on pokazuje da je izgubio osjećaj za svetinju, da je navika nadjačala savjest, a grubost potisnula strah Božiji.

A Sveto Pismo je nedvosmisleno: „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svoga“ (Izl 20, 7). Ova zapovijest nije puka zabrana, već poziv na svijest – da je ime Božije sveto, da se izgovara sa strahopoštovanjem, a ne u gnjevu, navici ili praznini.

Danas, međutim, svjedočimo nečemu što je možda i opasnije od same psovke – njenoj normalizaciji. Psovka je postala svakodnevica, uzrečica, „način izražavanja“. Čuje se na ulici, u školi, na poslu, pa čak i u blizini hrama. I što je najbolnije – čuje se bez stida. Ono što je nekada bilo sramota, danas je postalo normalno, stil života

Posebnu težinu ovom problemu daju društvene mreže. Prostor koji je mogao biti mjesto svjedočenja vjere, često postaje polje sablazni. Nerijetko upravo stranice koje se predstavljaju kao „srpske“ i „pravoslavne“ obiluju grubim jezikom, psovkom, pa i direktnim bogohuljenjem. To stvara opasnu zabludu – da je moguće biti vjernik, a istovremeno koristiti riječi koje ruše sam temelj vjere.

Kako upozorava Sveti Vasilije Veliki: „Gdje nema straha Božijeg, tu se riječ pretvara u bezakonje.“ Upravo taj gubitak straha Božijeg – ne kao straha od kazne, već kao dubokog poštovanja – korijen je problema.

U takvom vremenu, posebna odgovornost pada na vjeroučitelje. Danas, kada je vjeronauka obavezan predmet, oni više nisu samo prenosioci znanja, već čuvari jezika i duha, VJEROUČITELjI. Nije dovoljno da dijete nauči molitvu napamet ako istovremeno ne razumije zašto se ime Božije ne izgovara uzalud. Nije dovoljno znati ko su sveti, ako se ne uči kako se govori kao hrišćanin.

Vjeroučitelj je pozvan da bude svjedok – ne samo riječju, već i primjerom. Da pokaže da se može govoriti čisto, da riječ može biti blagoslov, a ne oružje. Da djecu nauči da psovka nije „normalna stvar“, već znak unutrašnjeg pada. Jer ako škola i Crkva ne oblikuju jezik mladih, oblikovaće ga ulica i internet.

Ipak, pravoslavlje nikada ne ostaje samo na dijagnozi – ono uvijek nudi lijek. A lijek počinje od svakog pojedinca. Od trenutka kada čovjek odluči da umjesto psovke izgovori: „Gospode, pomiluj.“ To nije mala stvar – to je podvig. Kako uče sveti oci, navika se mijenja navikom. Jezik koji je navikao na grubost, mora se učiti blagosti.

Na kraju, pitanje psovke Boga nije pitanje kulture, već pitanje identiteta. Ko smo ako nam je svetinja postala riječ za podsmijeh? Šta ostaje ako izgubimo strah Božiji?

Hercegovački čovjek je znao da stane, da skine kapu i da zaćuti pred hramom. Možda je vrijeme da se tome vratimo – ne iz navike, već iz svijesti. Jer tamo gdje se čuva riječ VJERA, čuva se i duša.

Autor: Velibor D. Milivojević