Suočen sa sve češćim i, čini se, sve prihvaćenijim običajem da se i u porti hrama pozdravljamo sa „ćao“ ili „dobar dan“, osjetio sam potrebu da o tome progovorim.

Ne kao ukor.

Ne kao nametanje.

Nego kao podsjećanje.

Jer postoje riječi koje nisu samo riječi.

„Pomoz Bog“ nije običan pozdrav. To nije formalnost, niti stvar navike. To je ispovijedanje vjere u jednoj rečenici.

Kada kažeš „Pomoz Bog“, ti ne pozdravljaš samo čovjeka — ti prizivaš Boga kao svjedoka susreta. Ti u razgovor unosiš blagoslov. Ti pokazuješ da znaš gdje si došao.

A hram nije bilo koji prostor.

Hram nije ulica. Nije kafić. Nije prolazna stanica.

Hram je mjesto susreta čovjeka i Boga.

I zato nije svejedno kako u taj prostor ulazimo — ni kako se u njemu obraćamo jedni drugima.

Niko ne traži savršenstvo.

Niko ne očekuje da svako zna sve.

Ali osnovno poštovanje — da.

Kada uđeš u nečiju kuću, pozdraviš domaćina kako dolikuje. A u hramu — domaćin nije sveštenik, niti narod.

Domaćin je Bog.

I zato „Pomoz Bog“ nije stara riječ. Nije zastarjeli običaj.

To je živa veza.

Kako je govorio vladika Atanasije Jevtić:

„Svaka riječ koja priziva Boga nije prazna — ona već nosi blagodat u sebi.“

Živa nit koja nas povezuje sa precima, koji su ovim pozdravom ulazili u hramove, kretali na put, dočekivali goste, tješili jedni druge i nosili krst života.

Odgovor „Bog ti pomogao“ nije puka formula.

To je blagoslov.

To je ono što svakom čovjeku treba više nego bilo šta drugo.

Danas, kada se mnogo toga izgubilo, kada smo se odmakli i od riječi i od smisla, upravo ovakve stvari postaju važne.

Ne zato što su velike.

Nego zato što nas vraćaju onome što jesmo.

Ako izgubimo pozdrav — izgubićemo i osjećaj.

A kad izgubimo osjećaj, lako izgubimo i mjeru.

Zato, kad sljedeći put priđeš hramu, ili sretneš brata i sestru u porti, sjeti se:

Ne košta ništa.

A znači sve.

Reci:

Pomoz Bog.

I neka to ne bude navika.

Neka bude svjesna riječ.

Jer upravo od takvih, malih stvari — počinje povratak sebi.

Autor: Velibor D. Milivojević