Grad Mostar nije samo prostor omeđen obalama Neretve, on je sloj po sloj naslijeđa, emocije i trajanja. U tom slojevitom biću grada, jedno ime odzvanja dublje od drugih – Aleksa Šantić.

Šantić je rođen 1868. godine, i nije bio tek pjesnik koji je živio u Mostaru, bio je pjesnik koji je Mostar živio. Njegovi stihovi nisu nastajali u izdvojenosti, već iz samog pulsa grada, iz pogleda preko avlija, iz šuma Neretve, iz susreta i tišina, iz ljubavi i rastanaka.

Kada piše „Ostajte ovdje“, on ne govori samo o odlasku - on prorokuje i naše dane:

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat kô što ovo grije...

To je glas čovjeka koji vidi kako se narod osipa, kako dom postaje prazniji, a uspomene teže. To je opomena koja i danas ima svoju težinu.

A kada piše o Emini, tada Mostar dobija svoje najnježnije lice:

Sinoć kad se vratih iz topla hamama,

prođoh pokraj bašte staroga imama...

U tom susretu, u tom pogledu, u toj tišini između riječi, stvoren je simbol koji nadilazi vrijeme. Emina nije samo lik, ona je duh Mostara, njegova ljepota i njegova nedostižnost.

Foto: Velibor D Milivojević

Aleksa Šantić preminuo je 1924. godine u kući Svetozara Ćorovića. Njegova sahrana bila je događaj koji je nadilazio običaj i protokol, bio je to trenutak kada je Mostar, kao cjelina, bez razlika i podjela, izašao da isprati svog pjesnika. Takvi ispraćaji ne pripadaju samo velikim ljudima, oni pripadaju onima koje narod istinski osjeća kao svoje.

Svoj vječni mir našao je na pravoslavnom groblju Bjelušine, gdje i danas počiva u tišini koja više govori nego mnoge riječi. To mjesto nije samo grob, ono je opomena, podsjetnik na veličinu koja ne traži mnogo, osim da bude dostojno pamćena.

Ipak, odnos prema njegovom nasljeđu nije pratio veličinu njegovog djela.

Rodna kuća Aleksa Šantić nije sačuvana kao mjesto kulture, niti je prepoznata kao prostor od značaja za cijeli grad. Prodata je vjerskoj organizaciji, bez šire društvene svijesti o tome šta to mjesto zapravo predstavlja.

Kuća u kojoj je rođen pjesnik koji je obilježio Mostar i njegovo vrijeme nije postala muzej, niti mjesto susreta, učenja i sjećanja, već još jedna izgubljena prilika da se vlastita istorija sačuva i predstavi dostojanstveno.

Spomenik Aleksi Šantiću nije bio samo zapušten – bio je miniran. U vremenu razaranja, kada su padali mostovi, kuće i životi, miniran je i simbol. Simbol jednog Mostara koji je znao živjeti zajedno, koji je znao prepoznati ljepotu u drugome.

Kasnije je spomenik obnovljen. Vraćen na svoje mjesto. Ali odnos prema Šantiću ostao je nestalan, kao da ga se sjećamo u fragmentima, a ne u cjelini.

Njegov lik danas se nalazi i na novčanici i to na jednoj od najmanjih. Možda slučajno, ali simbolika ostaje: veličina svedena na sitno, prisutna u opticaju, ali rijetko u svijesti.

Ulice Mostara dodatno svjedoče o tom odnosu. Ime Aleksa Šantić vraćano je uz napor, kroz inicijative i osporavanja, iako bi takva odluka trebala biti prirodna i neupitna.

U međuvremenu, ta ista ulica nosila je ime Mile Budak, jednog od istaknutih dužnosnika u okviru Nezavisna Država Hrvatska. Nije riječ o izolovanom slučaju - i druge ulice u Mostaru nosile su nazive vezane za ideologiju Ustaški pokret.

To više nije samo pitanje toponima. To je pitanje vrijednosti koje grad bira da pamti i onih koje je spreman da zaboravi.

Posebnu gorčinu nosi način na koji se danas obilježava Šantićevo ime i djelo. Manifestacije koje nose njegovo ime često su svedene na formalnost, na kurtoazne događaje sa ograničenim dometom i uskim krugom učesnika. Umjesto da budu otvoreni prostor kulture i zajedništva, one nerijetko ostaju vezane za određene grupacije, koje u zatvorenom krugu obilježavaju ono što bi trebalo pripadati svima, nerijetko se i okorištavajući imenom, likom i djelom Aleksa Šantić.

Takav odnos ne čuva Šantića – on ga sužava.

Jer Aleksa Šantić nije bio pjesnik jedne grupe, niti jednog vremena. Njegova riječ pripada svima koji razumiju Mostar, koji ga vole, koji su iz Mostara otišli i onima koji mu se vraćaju.

Grad ne zaboravlja odjednom.

Grad zaboravlja polako – kroz male odluke, kroz prećutane stvari, kroz formalna sjećanja bez suštine.

A Šantić nije tražio mnogo.

Samo da ostanemo.

I da pamtimo.

Autor: Velibor D Milivojević