“Nakon zaista brižljivih priprema, dobrog raspoloženja ljudstva, zajedno smo u Komandi procijenili da može otpočeti velika bitka. Kao komandant, izdao sam naređenje da operacija 'Koridor' počne 24. juna 1992. u jutarnjim časovima. Mada smo sve dobro isplanirali, ipak, san neće na oči tih noći” .

Tako je svojevremeno pokojni general Momir Talić rekao u jednom intervjuu za list “Krajiški vojnik” u junu 1996. godine, a te njegove riječi zapisao je i saborac, general Novica Simić, u knjizi “Operacija koridor - 92”, u kojoj je do detalja opisan težak, istorijski poduhvat boraca među kojima su i lično bili, tih junskih dana, prije 31 godinu, kada su krenuli u najhumaniju misiju - za život.

Riječ je o najčistijoj vojnoj akciji u Odbrambeno-otadžbinskom ratu za koju su okidač bili prvi masovni zločini nad srpskim civilima u Posavini i smrt 12 beba u banjalučkom porodilištu, zbog nedostatka kiseonika. Tada se znalo da se mora krenuti u proboj puta ka Srbiji, a vojska je vođena željom i vjerom da će vratiti Posavinu koju su hrvatske snage prisvajale.

Akcijom, bez ijedne mrlje, s ponosom i uz gubitke oslobođeni su Modriča, Odžak, Derventa i Brod, a počelo je slavnom naredbom koju je Talić, tadašnji komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, izdao Novici Simiću. Proboj je počeo u sedam ujutru, a uz borce i policija i avijacija su odigrale veliku ulogu.

- I sama ličnost komandanta je veoma važna, svi su bili za proboj koridora, ali je odluka ipak bila na komandantu Taliću. I u donošenju te odluke bilo je više razmišljanja - kojim pravcem, kojim snagama, kako, itd. da bi, ipak, Talić presjekao i rekao: “Hoću prvo preko Trebave, najkraćim putem, hoću koridor do Vidovdana, pa makar to bila kozja staza, neću da djeca umiru”... E, to je ta uloga komandanta, ono “001”, znate. Kad on donese odluku i ispadne dobro, svi ga tapšu po ramenu, svi su zaslužni. A da nije uspjelo, bilo bi: “Talić prodao korpus, Talić uništio najjači korpus, Talić ovo, Talić ono i onda se neuspjeh veže za jednu ličnost. A kada valja, onda su svi zaslužni” - zapisao je general Simić, kome je bila povjerena taktična grupa jedan, od njih ukupno četiri.

Etape operacije

Prva  od 24. jun do 5. jul

Druga od 6. jul do 20. jul

Treća od 21. jul do oktobra

Rizika je bio svjestan i Talić. Znao je reći da je svaka odluka rizična, a pogotovo one koje rješavaju sudbinu jednog naroda.

- Tačno je to da nismo imali ciljeve jer rat je već vođen, a ciljevi se određuju prije početka rata. Izuzetno sam vjerovao borcima. Komanda je sama odredila cilj da mora izaći na Savu. Sjeverne granice su nam bile poznate - Sava. Južne granice nismo ni mogli da odredimo - izjavio je za list “Vojska”, broj 109, a taj dio se našao i u Simićevoj knjizi.

Kompletnu komandu je oformio tadašnji načelnik Štaba Prvog krajiškog korpusa, a danas penzionisani general Boško Kelečević. Prisjećajući se i osmatračnice, ispod kruške, na Dugoj njivi kod Modriče i on je isticao važnost priprema.

- Svi smo znali da je problem tog prostora veoma težak teren, rijeka Bosna praktično dijeli snage na dva dijela. U prvom planu smo Đukić i ja predvidjeli da idemo lijevom obalom. E, sad Talić kaže: “Sve se slažem, ali glavne snage - desna obala preko Trebave”. I sad prekrajaj, preorijentiši... Odluka se pokazala veoma dobrom - kazivao je Kelečević, a ostalo zapisano. 

Kako je sve počelo, pričao je i pukovnik Drago Grubješić.

- Pukovnik Simić uđe propisno obučen, vojnički stade mirno i raportira da se javlja po njegovom naređenju. Kako sjede, Talić poče da izlaže probleme do kojih je došlo kod naroda i vojske otkako je pala Modriča. Izlaganje završi pitanjem šta Simić misli o tome. Simić reče kako nam niko neće dati prolaz dobrovoljno. Valja se sam probiti. Talić ga upita da li bi on išao dobrovoljno. Kao iz topa, Simke odgovori: “Bih”. Vidim ja generalu drago, ali reče da malo razmisli jer se ne mogu iz Slavonije izvući čitave brigade, već će formirati taktične grupe. Sem toga, trojica prije njega su to odbila. Simić se nasmija i reče da su to oni vjerovatno imali neki razlog, ali da on to rado prihvata. Talić se oraspoloži i upita ga šta on misli, hoćemo li uspjeti. “Ma neće biti problema, šefe, razvalićemo ih”, reče Simke samouvjereno. Taliću se to dopade pa ga upita da li ima kakvih zahtjeva ili da ga nešto pita. “Kad polazim”, kratko upita. Talić sav ozaren reče: “Sutra. Ti skupljaj vojsku, a Drago će ti obezbijediti gorivo i municiju. Sekretare, donosi tri viskija za tri dobra čovjeka”. Popismo viski i svako na svoju stranu - govorio je on i to na proslavi 2008. godine na Dugoj njivi.

Da i dalje ima neispričanih priča o toj slavnoj akciji kaže za “Glas” danas general u penziji, a nekada komandant Druge oklopne brigade Vojske RS, Miko Škorić.

- Sjećam se kada smo napredovali prema Brodu i Savi. Na jednom delu smo naišli na žestok otpor i zastali sa operacijom proširenja koridora. Imali smo interventnu jedinicu i komandira kojeg smo zvali Žuta Kapica. On je ispitivao gde je neprijatelj najosetljiviji i da tu napadnemo. Ispred je bila šumica koja je razdvajala nas i protivnika, a on je, sa svojom grupom, ušao u taj međuprostor te izašao na put. Iznenada iz pravca neprijatelja je naišao jedan džip američkog proizvođača. Momci iz hrvatske vojske su mu rekli “bok, stari”. Shvatio je ko su, a kada su ga pitali “gdje su naši”, on im je pokazao u pravcu naših snaga. Komanda je dobila džip, a vojska pivo koje je bilo unutra. To je ratni detalj da se ne mora uvijek nešto uraditi preko nišana. Nekada je tu dovitljivost. Taj momak, Žuta Kapica, imao je izuzetnih podviga, a za uhom je držao tri vještačke višnje. Svaki put kada otpadne jedna, govorili smo jedan život manje i bili smo strašno zabrinuti kada je ostala samo jedna. Nažalost, tih dana je i poginuo - ispričao je Škorić i podvukao da je ta cijela bitka bila slavna i da su uspjeli, do kraja, da urade daleko više od kozje, opisavši da su probili svojevrsni auto-put.

Komandanti taktičkih grupa

1 - Novica Simić

2 - Mile Novakovića

3 - Slavko Lisica

4 - Radmilo Zeljaja

Četrdeset i dva dana od presijecanja pravca Banjaluka - Doboj - Tuzla na brčanskoj malti i 20 dana od priprema za proboj koridora, vojnici Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa, 26. juna u 14 časova, susreli su se istočno od Modriče u rejonu sela Kornice i Čardak, na farmi u Filomeni, spojivši zapadni i istočni dio Republike Srpske. Dva dana prije roka.

Nakon proboja mnogi borci se nisu vratili kućama. Prema evidencijama Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih, poginula su 852 borca, 13 pripadnika MUP-a Srpske, šest boraca Vojske Republike Srpske Krajine i deset pripadnika tamošnje milicije.  Ranjeno ih više od 1.500.

Piše: Vedrana Kulaga Simić