Šezdesetdvogodišnji Mladen Todorović iz srebreničkog naselja Kazani jedini je kovač u ovoj opštini, iz čije se kovačnice još diže dim i čuje zvuk čekića koji tuče po usijanom gvožđu i nakovnju.

I to ne svaki dan, nego samo povremeno kada se, kako kaže, “sabere” posao.

- Nemam računa da palim vatru radi jednog predmeta ili manjeg broja alatki koje treba da popravim, odnosno pokujem. Sakupim više sjekira i drugih predmeta i onda raspalim kovačku vatru, pokrenem mješinu, ugrijem gvožđe i radim dok ne završim te popravke ili eventualno kovanje nekih novih predmeta, što nije čest slučaj - priča Mladen.

On kaže da je posla sve manje jer je tržište preplavljeno raznim alatkama koje su često sumnjivog kvaliteta, ali su jeftine. Sve manje je stanovnika, posebno na selima, kojima su potrebne kovačke usluge, pa se smanjuje i obim posla u njegovoj radnji.

Mladen govori da je znao da je kovački posao prljav i težak jer mu se i otac bavio kovačkim zanatom, ali da ga je, ipak, zavolio i imao želju da produži porodičnu profesiju i tradiciju i da se bavi kovanjem.

Kovanje zavolio u djetinjstvu

Još kao dječaka taj poziv ga je privlačio, imao je želju da izuči kovački zanat i otkrije tajne tog zanimanja učeći od oca Bože.

 - Pomagao sam ocu kao dječak i vremenom su me sve više privlačili kovački plamen i užareno gvožđe koje je u očevim rukama mijenjalo i dobijalo različite oblike.

To postaje zanimljivo i izazovno kao modeliranje sa glinom ili plastelinom, jer kovanje je neki vid igre sa vrelim gvožđem, od kojeg se čekićem i mašicama/kliještima/ iskivaju razni predmeti i oblici - pojašnjava Todorović.

On kaže da su za njega kovani predmeti kao kiparske ili rezbarske figure, odnosno neka vrsta umjetničkih djela, a zvuk čekića najljepša melodija.

U izazovni i za dječiju radoznalost nevjerovatni svijet kovanih stvari i izradu raznih oblika od gvožđa koji nastaju kovanjem ušao je kao dječak.

Vrelo gvožđe je igračka za kovača

- Vrelo gvožđe se savija i mota kao zmija i oblikuje kao tijesto u rukama vještog kuvara, taj zanat predstavlja i vid igre ili umjetnosti - priča Mladen, koji se ovim poslom počeo baviti sa 17 godina.

Prije toga je pomagao ocu i učio u njegovoj kovačnici, u kojoj je raspaljivao kovačku vatru, a selom su odzvanjali udarci čekića po užarenom gvožđu.

Mladen je stečeno znanje u porodičnoj kovačnici usavršio radeći 13 godina kovačke poslove u Rudniku uglja u Banovićima, gdje je bio zaposlen do izbijanja rata u BiH.
Kaže da je godinama učio i još uči, a najviše je naučio od oca, koji je bio dobar i cijenjen kovač.

- U to vrijeme kovači su bili traženi i bilo je posla. Danas je manje potrebe za kovačkim uslugama i najčešće su to popravke poljoprivrednih i nekih drugih alatki i rijetko da neko traži neki novi predmet da mu kovač napravi - priča ovaj Ozrenac, koji je bio prinuđen da pred kraj rata sa hiljadama Srba iz Vozuće i Ozrena napusti rodni kraj i zamijeni ga izbjegličkim “gnijezdom” u Srebrenici.

Todorović je penzioner koji je i dalje zaljubljen u kovački poziv. Ističe da mu je hobi kovanje i izrada nekih novih predmeta i oblika od gvožđa, a predstavlja i dodatni izvor prihoda u kućni budžet.

Kaže da za kovače nema tajni u tom zanatu.

- Potrebna je ljubav prema tom poslu, dobra vatra, čekić, mašice i jake ruke. Kada se gvožđe ugrije na dobroj vatri ono postaje mekano za obradu i oblikovanje. Uz pomoć kovačkog alata, te mašte i umijeća majstora prave se najrazličitiji kovani oblici i predmeti - pojašnjava Mladen.

On navodi da bi kovački zanat trebalo očuvati u okviru nematerijalne kulturne baštine, kao i još neke stare zanate koji su u izumiranju.

- Kada umijete napraviti nešto svojim rukama, uvijek ćete zaraditi za svoje potrebe i vi ste tako kovač svoje sreće - poručuje Todorović.