O napadu i ubistvima, paljenju sela i pljačkanju srpskih civila u Jošanici na Svetog Nikolu 1992. svjedočila je nekolicina preživjelih Srba.

Ratko Blagojević u izjavi je naveo: "Okružili su nas sa svih strana, a zatim su počeli pucati na nas. Tog momenta sam bio ranjen u desni kuk. U tom trenutku je moj rođak Radomir Blagojević, koji je bio u mojoj blizini, potrčao prema meni da mi pomogne, ali nije stigao jer ga je ra̴fal mitraljeske vatre pogodio sa suprotne strane i na mjestu ubio.

Bio sam ranjen ispred štale Milosava Jegdića u selu Gapići. Pošto nisam mogao da se pomjeram, ležao sam na zemlji i osvrtao se oko sebe da bih se uvjerio da mi se muslimani ne približavaju i tada sam vidio kako Radojka Blagojević izlazi iz svoje kuće, zajedno sa Miljom i Milevom Jegdić.

U tom trenutku su zapucali, Radojka je ranjena u lijevu ruku iznad lakta, dok su Milja i Mileva ubijene na licu mjesta, upravo pri izlasku iz kuće. Vidio sam kako se Radojka vraća u kuću, ali odmah nakon toga je ponovo izašla i potrčala prema šumi koja se zove Vezovi ravni".

Nakon ranjavanja Ratko uspijeva da se sakrije u grmlje dok nisu prošli muslimanski vojnici. Odlazi u kuću Vasilija Višnjića u selu Medanovići, a kojoj su već bili Radojka Blagojević i Risto Crnogorac, oboje ranjeni. Sakriva se u podrum kuće.

U zapisniku sa saslušanja svjedok Ratko Blagojević je naveo: "Iz podruma sam vidio da su četiri muslimana ušla u kuću Višnjića, odnosno veća grupa njih, a četvorica u podrum. Veličina podruma je bila 3,5 puta šest metara. Zidovi su bili od čvrstog materijala, odnosno kamena. Bacili su ručne bombe i suzavac. Uspio sam da izbacim jednu ručnu bombu kroz vrata. Ni sam ne znam kako smo Risto i ja to preživjeli".

I Mikajlo Pljevaljčić opisao je podmukli i zvjerski napad na selo: "Bio sam u svom selu Crnetići u Jošanici. Tog 19. decembra 1992. godine ustao sam oko šest časova i probudio Jova Pljevaljčića koji je bio u mojoj kući da popijemo ka̴fu. Izašao sam iz kuće i čuo da se puca u selima po Gornjoj Jošanici. Vratio sam se u kuću i rekao Jovu da su napadnuta sela. Uzeo sam svoju pušku i zapucao nekoliko metaka. Odmah potom začula se pucnjava sa svih strana oko mog sela. Jovo i ja smo zapucali, ali smo vidjeli da se puca sa svih strana i počeli smo se povlačiti, jer smo imali još malo municije.

Jovo je otišao niz brdo, a ja prema brdu. Sakrio sam se u jednu šumu iznad sela i vidio da muslimani počinju paliti moje selo i kuću. Zapucao sam na njih, ali sa druge strane je otvorena vatra pa sam morao bježati dalje kroz šumu. Vidio sam u tom momentu da gore sva sela, a čuo sam sa svih strana da uzvikuju `Alahu egber` i `hvatajte ih žive`".

Milomir Višnjić je ispričao da je 18. decembra 1992. godine iz Foče došao u svoje selo Baždare da bi obilježio slavu Svetog Nikolu. "U noći 18. na 19. decembar nekoliko puta sam ustajao i osmatrao, ali ništa nisam primijetio. Oko 6.30 časova probudila me je pucnjava sa svih strana, pa sam se odmah spremio i izašao napolje. Vidio sam da puca sa svih strana i da gore okolna sela. Zapucao sam iz puške, ali je odmah počelo da puca sa svih strana.

U tom momentu u selu je bilo pet žena, tri muškarca i dvoje djece. Djeca i žene su počeli bježati prema potoku. Počeli su padati i trombloni po selu, pa sam se i ja povukao. Pucali su iz ručnih bacača, mitraljeza i počeli paliti kuće. Pošao sam prema selu Ho̷džići jer je gore bilo dosta žena i djece, ali je to selo gorilo i nisam mogao prići. Sakrio sam se u jedan potok i na oko stotinjak metara vidio sam muslimane koji su se rasporedili u strijelce i čiste teren i to sve potoke.

Nastavio sam bježati pošto sam bio sam i došao do sela Vašadići. Usput sam vidio da žene i djeca bježe prema Foči. Kada sam došao do Vašadića, oni su počeli paliti selo, ali su se mještani oduprli i pucali, te sam im se pridružio, počeo sam pucati", ispričao je Višnjić.

NAJVEĆA EGZEKUCIJA KOD JOŠANIČKE RIJEKE

Nakon početka napada srpski civili su pokušali bijeg iz sela i okruženja. Većina njih se uputila prema Jošaničkoj rijeci, ali upravo tu je izvršena najveća egzekucija Srba.

Mara Mićević iz zaseoka Medanovići iznosi svoje svjedočanstvo o napadu na Jošanicu: "Na Svetog Nikolu, 19. decembra 1992. godine, rano ujutro zatekla sam se u svojoj kući sa mužem Vasikom. Čuli smo neku pucnjavu i prvo smo pomislili da se naše komšije vesele zbog slave, a onda smo vidjeli da gore okolna sela i da su nas muslimani napali. Pobjegli smo prema rijeci u šumu, a usput smo sreli Danu /Danicu/ Stevanović sa dvoje djece, pa smo svi zajedno otišli do potoka.

Tu su naišla četiri muslimanska vojnika, koji su nas odmah uhvatili i odveli do Jošaničke rijeke gdje je bila veća grupa muslimana. Tu su mog muža ispitivali, jedan ga je šamarao i odveo do potoka, govoreći da će ga ubiti i zaklati. Kada su došli do potoka neko od vojnika je rekao da se jedan mrda. Kad su prišli vodi, a ja sam išla za njima, vidjela sam u rijeci tijela Mladena Višnjića i njegove žene Jele.

Mladen se mrdao, pa ga je ovaj, koji je vodio mog muža, preklao velikim vojničkim nožem. Poslije toga je prijetio i mom mužu da će ga zaklati. Nakon nekog vremena muslimanski vojnici su otišli, ostala su samo dvojica, koji su nam poslije kraćeg vremena rekli da bježimo. Počeli smo bježati prema Foči gdje smo na kraju i stigli i našli spas".

Danica Stevanović ispričala je da je 18. decembra 1992. godine sa dvoje djece iz Foče otišla u selo Baždare kod svekra Manojla da obilježe Nikoljdan.

"Sjedili smo te noći do dva časa i otišli na spavanje. Oko 6.30 časova začula sam pucnjavu sa svih strana. U kući su, pored mog svekra, bili Milisav Ivanović i Momo Kulić. Muškarci su izašli napolje i neko mi je rekao da dižem djecu, napadnuti smo. Uzela sam djecu, i svekar i ja smo počeli bježati niz potok. Kada smo došli u blizini sela Ho̷džići, moj svekar je otišao prema tom selu, a ja sam ostala u jednom grmu. Pucalo je sa svih strana.

Prešla sam do pod selo gdje sam našla Vasiku Mićevića i njegovu ženu. Tu smo malo sjeli i vidjeli smo da trojica muslimana idu prema nama. Kada su nas primjetili rekli su: `Stoj`. Djeca su počela da plaču, a ja sam digla ruke. Prišli su, a jedan od njih mi je uzeo tašnu i uzeo 5.500 /tadašnjih/ njemačkih maraka i knjižicu na kojoj je bilo 2.000 njemačkih maraka".

U Atlasu zločina nad Srbima u toku Odbrambeno-otadžbinskog rata I, izdanje Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, navodi se da su nakon toga odvedeni do mosta koji se nalazi ispod sela gdje je ispitivana.

U tom trenutku prišao joj je jedan od muslimanskih vojnika i rekao: "Meni su Srbi spasili ̴familiju u Višegradu, a da nisu sad bih te zaklao".

Poslije nekoliko časova koje su proveli na tom mjestu većina muslimanskih vojnika je otišla, a sa njima su ostala samo dvojica.

"Tu smo sa njima bili još izvjesno vrijeme i jedan mi je rekao da idemo za Foču. Tako je i bilo. Ja sam krenula za Foču sa dvoje male djece, a sa mnom i Vasika Mićević i njegova žena. Vidjela sam da ispod mosta gdje smo stajali leže Miladin Višnjić i njegova žena Jela. Koliko sam mogla vidjeti, bili su zaklani", ispričala je Danica.

Priredila: Tatjana Parađina