Veliki srpski pjesnik Jovan Dučić, koji je ostavio trag i u diplomatiji, umro je 7. aprila 1943. godine.
Njegova lirika - izuzetne versifikacije, jezika i plastičnosti slika - udarila je pečat srpskoj poeziji u prvoj polovini 20. vijeka.

Diplomirao je pravo u Parizu i od 1912. do 1941. bio ambasador kraljevina Srbije i Jugoslavije u velikim evropskim gradovima.

Dugo poslije oslobođenja zemlje komunističke vlasti su nastojale da ga ignorišu kao stvaraoca zbog njegovog političkog opredjeljenja, lijepeći mu posmrtno, s vremena na vrijeme, etiketu velikosrpskog nacionaliste.

Tokom Drugog svjetskog rata među prvima je ukazivao na zločinačku prirodu ustaške Nezavisne Države Hrvatske i stravični genocid nad Srbima.

Njegove kosti su mnogo godina nakon okončanja rata prenesene u rodno Trebinje, a umro je u Geri u SAD, u emigraciji.

Već prvom zbirkom - "Pesme", objavljenom 1901. u Mostaru, predstavio se kao nadahnut liričar i pjesnik obuzet temama bola i usamljenosti, ljubavi i smrti.

Pisao je i prozu "Jutra sa Leotara", putopise "Gradovi i himere", "Pismo iz Ženeve", "Pismo s Alpa", "Pismo iz Španije", eseje "Blago cara Radovana", "Moji saputnici", "Staza pored puta"/, studije "Grof Sava Vladislavić" i istorijske spise ""Vjerujem u Boga i u srpstvo".

Jovan Dučić rođen je 1874. godine u Trebinju.