Uloga baka i deka u životu svakog čovjeka je velika, prevazilazi puko rodbinsko staranje i zalazi u mnoge sfere emotivnog i socijalnog razvoja. A još kad je ta baka heroina Prvog svjetskog rata, najodlikovanija žena, majka četvoro djece koja je iškolovala još 32 mališana, onda to naslijeđe nosi poseban značaj.

Đorđe Minkov (Beograd, 1951), jedan od Milunkinih četvoro unučadi, sjećanje na svoju slavnu baku oživio je prilikom gostovanja u aranđelovačkoj Narodnoj biblioteci „Sveti Sava”.

– Kad je baka umrla, tog 5. oktobra 1973. godine, ja sam je pronašao. Imao sam 22 godine i studirao sam prava. Posedovao sam auto pa sam je stalno obilazio. Vozio sam je gde god da je poželela da ide, a volela je da putuje. Posebno joj je prijao boravak u raznim banjama. Živela je skromno i pomagala je svima. Bila je omiljena. Nas četvoro unučadi odrastali smo na Voždovcu, gde je tada živela, uz njene priče o Velikom ratu. Pošto nije bilo igračaka, davala nam je svoje ordenje da se igramo, a mi smo je zapitkivali kako ih je dobijala – priča Đorđe i naglašava da se njegova priča o Milunki razlikuje od istorijskih.

Milunka je rođena na Vidovdan 1892. godine ili 1890, ne može se sa sigurnošću znati, jer su nekada djeca prijavljivana po sjećanju kada se dolazilo u grad. Otac Radenko i majka Danica (djevojačko prezime Bojanić) pored Milunke imali su još dvije ćerke, Mionu i Slavku i sina Milana. Kada je počeo Balkanski rat, željela je da se bori. Falsifikovala je dokumenta i prijavila se kao Milun Savić. Godinu dana je skrivala svoj pol, sve do Bregalničke bitke kada je ranjena u grudi.

– Ranjavana je sedam puta prema njenoj priči. Imala je gelere u nozi i glavi. Kad se oporavila, niko nije želeo da je primi. Onda se ona obratila francuskim prijateljima koji su naredili da je vrate u vojsku. Već je bila kaplar i tako je pristupila Gvozdenom puku. Iz Velikog rata je izašla kao narednik srpske vojske, što je tada bio i najviši podoficirski čin – objasnio je Minkov sjećajući se obaveznih nedjeljnih ručkova u Milunkinom domu, koji je uvijek bio pun djece i gostiju.

– Nisam bio ni svestan njenih prijateljstava sa državnicima, kao što je bio Šarl de Gol ili čuveni general Franše d’Epere, admirala Emila Geprata – ističe Milunkin unuk.

Podaci kažu da je imala Karađorđevu zvezdu sa mačevima, francusku Legiju časti, dva ordena francuskog Ratnog krsta sa zlatnom palmom, ruski Krst Svetog Đorđa, engleski Orden Svetog Mihaila i srpsku Medalju za hrabrost „Miloš Obilić” i druge. Međutim, tokom njenog oporavka od tifusa u Bizerti, onako bolesnu i iznemoglu, posjetio je admiral Geprat, koji joj je tom prilikom rekao „Sine, Francuska te moli da ozdraviš”, skinuo svoju Legiju časti i poklonio joj.

Milunka je bila najbolji bombaš i pobjeđivala je na armijskim takmičenjima u bacanju bombe na 50 metara. Istorija kaže da je bila obučeni vojnik, a istina je bila da je Milunka kao dijete u igri gađala sve što je plovilo po Jošanici i pogađala, a sakupljala je i kamenčiće kako bi lakše vraćala krave i ovce dok ih je čuvala, da ne bi trčala za njima.

– Voleli smo da nam priča o zarobljavanju 23 bugarska vojnika u rovu, a broj vojnika je varirao sa brojem 32 i uvek smo je zadirkivali zbog toga. Istoričari kažu da je to bio najbolje organizovan napad, a zapravo je Milunka u mraku obavljala svoje higijenske potrebe daleko od saboraca a vraćajući se u svoj, greškom je ušla u bugarski rov, što je shvatila tek kada je počelo da sviće. Nije imala izlaza pa je bacila bombu i sve ih zarobila. Sprečila je njihovo pogubljenje, a među njima je bio i Georgi Dimitrov, koji je kasnije postao i bugarski predsednik i posebno cenio Milunku zbog vojničke časti – kaže Đorđe.

Slavni voz „Orijent ekspres”, koji je bio čuven po tačnosti na liniji Istanbul–Pariz, jedini put je zakasnio kada se obilježavala prva decenija od pobjede u Velikom ratu, čekajući Milunku Savić u Beogradu. Milunka nije mogla da ide u Pariz na proslavu iz materijalnih razloga, međutim, tadašnji ambasador Francuske omogućio joj je odlazak, zbog čega je voz bio u stanici sve dok se srpska heroina nije ukrcala.

Ni tokom Drugog svjetskog rata, Milunka nije mirovala. U svojoj kući je liječila sve ranjenike.

– Moj otac je u to vreme bio student medicine i nekako je dolazio do zavoja. Tako je bilo sve 1943. godine, kada su ih pohapsili. Milunka je tri meseca provela u logoru na Banjici i trebalo je da bude streljana. Međutim, spisak zarobljenika došao je do jednog nemačkog oficira koji je videvši Milunkino ime shvatio o kome se radi i oslobodio je. Istoričari ovo osporavaju, ali nam je ona tako pričala – sjeća se Minkov.

Milunka je u miru živjela teško i odbila je da ide iz zemlje i pored toga što su joj Francuzi nudili sve. Radila je kao čistačica u Hipotekarnoj banci uz još niz dodatnih poslova jer je pored svoje četvoro školovala još 32 djece. Tek je zahvaljujući beogradskom gradonačelniku Branku Pešiću dobila pristojan stan.

O njoj ima malo podataka pa se čak i u Muzeju revolucije na Kalemegdanu nalazi samo njena fotografija. Međutim, u Francuskoj u predgrađu Pariza odavno postoji Soba Milunke Savić. Nedavno je svoju memorijalnu sobu i spomen-kompleks dobila u zavičaju u Jošaničkoj Banji, a njeni zemni ostaci prebačeni su 2013. godine u Aleju velikana.

Unuk slavne srpske ratnice kaže da dugo nije bio ni svjestan značaja i veličine svoje babe Milunke. Francuzi su i njemu nudili školovanje na Sorboni, ali je bio zadovoljan i rodnim Beogradom. Posebno ističe zadovoljstvo što je sve četvoro unuka ispunilo bakina očekivanja da završe fakultete i budu dobri ljudi.