Od svih kafana, kafića, restorana, a bilo ih je oduvijek u jednom takom malom mjestu kao Pale, ja pamtim samo dvije i još povrh toga „Sretinu kolibu“, ali „Sretina koliba“, je priča sama za sebe. Onih lijepih godina 70-tih, prošlog vijeka, dok je i dragi Bog hodao paljanskom dolinom, meni su urezani kao dlijetom u koru mozga, ostale kafane, Vuletov „Bagrem“ i  kafana „Kod Miše Ćele“.

Kad se „Bagrem“ otvorio, sedamdeset i neke, postala je u početku – predstanica, kao kafana da se udahne još malo snage, prije napornog marša do diskoteke u „Turistu“, a godinama poslije i diska u Domovima izviđača.

U „Bagrem“ se u početku, išlo i sa nadom, da ćeš naći nekog motorizovanog da te „baci“ do „Turista“, iako je takvih u to vrijeme bilo malo, na prste ih nabrojati. Oni su u vrh glave vozili fiću, tek po koji tristać ili stojadin. Jugo je tada još bio misaona imenica i bio je u fazi projektovanja prototipa.

Eh, sad će se naći neko, pa reći, šta je falilo malo po svježem vazduhu prošetati do „Turista“ i protegnuti iz razonode onako, noge. Ali, kako to uraditi zimi, a zima je na Palama tada bila i do šest mjeseci!? A te zime su bile, baš kao i ova sada, sa po metar i više snijega. Nekad se znalo i po najvećoj vejavici prtiti stazu do „Turista“.

Čuvena "Tankerica"/Foto: S. Džanko

Tih godina je, duga kosa do ramena bila sasvim normalna stvar za nas rokere, srećom, u isto vrijeme (za razliku od kožnjaka i rolke, koji su došli u modu malo kasnije), uđe u modu i ona zelena trofrtaljna jakna „tankerica“, nije „vijetnamka“ nego baš, „tankerica“. Neki su je zvali i „đubretarac“. Ona je bila postavljena i sa ugrađenom kapuljačom, obično dva – tri broja veća, pa smo se u nju kao mumije umotavali i to nam je često, živote spasavalo. Lako je bilo ubiti petak veče i subotu veče na Palama u ljetnom periodu, ali hajde to uradi zimi.

Obično se subotom, po tradiciji, prala kosa, pa ti majčin sine izađi zimi na minus 15 ili 20, pješači, gotovo mokre kose, tolike kilometre sa Korana do „Turista“. Ni dan danas ne znam koliko je kilometara to bilo. Jedan naš drug iz mladosti je tako umro od upale mozga, jer je izašao mokre kose, a eto nije imao tankericu ili kapu na glavi. Najgore je pak bilo, preći onaj brisani prostor od zadnje zgrade – „Zekine“ pa preko pruge do osnovne škole, a tu je sjeverac otkidao, što kaže moj kumašin, tu brale, uši otpadaju, a umnjaci rastu. Tih pedesetak metara nije mogla ni tankerica zaštititi, već se ta dionica pretrčavala.

Kafana „Bagremi“

Kad se takvi smrznuti dočepamo „Bagrema“ sa vrata se već naručivalo kuvano vino, da se koliko, toliko otkravimo. Vuleta Košutića, gazdu kafane, niko nije volio, ali je njegova žena Zorica, koja je radila kao konobarica, bila sušta mu suprotnost. Uvijek sa osmijehom i vedrog duha nas je dočekivala. Za svakog je imala par lijepih riječi. Bila je porijeklom Dalmatinka, da l' iz Šibenika ili Zadra, ali je zbog dugog boravka u Njemačkoj, gdje se i upoznala sa Vulom, donekle izgubila dalmatinski dijalekt i pričala onako, naški.

Unutrašnjost kafane se sastojala iz dvije prostorije. Čim se ulazilo u kafanu, odmah od ulaza bio je šank i u toj prostoriji je bilo nekako hladno, bez intime. Kao na prolaznoj autobuskoj stanici. Moje društvo i ja nismo nikad tu sjedili. U drugu prostoriju se ulazilo kroz lamperijom ukrašenu arkadu. Možda lažem, ali bih se zakleo da je pod bio pokriven crvenim tepihom. Tu je bilo osam stolova. Svaki sto je imao po šest od masivnog drveta napravljenih stolica.

U dnu prostorije sa lijeve strane je bio džuboks. Šta, ne vjerujete? Ma pravi džuboks i to prvi u Palama i prvi u mom životu. To je bilo tada čudo, kao da ti danas Haris Džinović pjeva za stolom i to samo tebi. A bilo je pjesmica, pravih hitova tada. Sjećam se kao danas: Poletjela golubica sa Baščaršije, pa Doktor za rokenrol, Molitve za Magdalenu, Srebrenih krila i Oh, oh, Ana. Od onih stranih je bila "Angie", pa "Night in white satin", od "Smokie" ono, "Living next do to Alis" i meni nekako posebno draga pjesmica, "Mull of Kinture" od Paula MekKartnija i "Wings".

Eto tu, u toj kafanici i uz te pjesmice smo se mi momčići od 18, redom zaljubljivali, nekad tugovali, nekad se veselili i sve to i tugu i radost zalijevali gemištom i gušili se cigarama. Mi smo tada bili, što srednjoškolci, što studentarija, vazda kokuzi. Što god su nam roditelji davali za džeparac, njima je bilo puno, a nama premalo, tako da smo obično naručivali i to najviše zbog količine, flašu bijelog Samotoka i flašu kisele i to je bilo to, razvuci cijelu noć.

Vremenom, kad se disko u „Turistu“ zatvorio, „Bagrem“ je ostao kao jedino mjesto za naše druženje. Kako smo postajali stalni gosti Zorica nam je znala davati piće i na veresiju, što smo  vremenom, sve češće koristili. Od svih je to Cera najviše znalački koristio, jer mu je Vule bio neki dalji rođak, a Zorica mu nikad nije odbila dati piće na dug.

Nekad se znalo desiti da neko od nas iznenadi sa nekom ekstra turom i taj je odmah dobivao epitet ledadžije, po jednom tipu (glumi ga Li Marvin) iz filma „Čekajući ledadžiju“ koji je uvjek svojim drugarima, koji su inače alkoholičari i vazda kokuzi, plaćao piće. U Bagremu je, inače bilo raznovrsne publike, svi su imali, skoro pa rezervisan, svoj sto.

Tu su bili fudbaleri „Romanije“ prave baje, sportaši, lokali, vazda k'o smukovi, imali dovoljno para i pili, tada popularni štok. Radnička klasa iz „Famosa“ je takođe imala svoj sto. Oni su uglavnom pili klipače, ono „Sarajevsko pivo“ od pola litre.

Radnička klasa iz „Pilane“ su obično sjedili za šankom i ne znam šta su pili. Jedan sto je bio rezervisan, za glavne ribe onog vremena, Milicu i sestru joj, obje plavuše, k'o s mora, te Jagodu, Minu, Branu. One su sve bile zaposlene i u „Bagrem“ dolazile sa svojim autima. Mi onako bez para, mogli smo samo uzdisati za njima. Kako smo se mi momčili, a bili smo nekako svi ljepuškasti, sa dužim kosama, za nas su se lijepile i za nama uzdisale šiparice, puterice, kako smo ih mi od milja zvali.

One takođe bez para, osim za jedne koka kole. Vremenom su i one, u početku stidljivo, a poslije sve češće počele dolaziti za nama pa i sa nama u „Bagrem“, a onda i ostajati i do kasne sate (iako svjesne galame, pa i vrućih šamara, od roditelja, kad dođu kući).

Uskoro je naš sto postajao najbrojniji. Nas „hašišare“ radnička klasa, svejedno da l' iz „Famosa“ ili iz „Pilane“, nikako nisu podnosili. Zvali su nas podrugljivo, zbog naših dugih kosa, „hašišarima“ (taj hašiš, odgovorno tvrdim, niko od nas niti je probao, niti smo tada znali, kako to izgleda). Iz njih je izbijala ljubomora na svakom koraku, zbog ženskog društva, kojim smo, vremenom u sve većem broju bili okruživani. Još, pogotovo onda, kad je proradilo disko u „Domovima izviđača“, a u kojem smo mi puštali muziku.

Kafe-bar  „Kod Miše Ćele“

Ako smo mi „hašišari“, vremenom, vodili glavnu riječ u „Bagremu“ i „Domovima“, radnička klasa su bili svoji na svome u kafani „Kod Miše Ćele“ koja se u međuvremenu otvorila. A to je razdoblje, koje je obilježilo čitavu jednu epohu u razvoju Pala.

Kafana kod Ćele nije bila samo stjecište rabadžija nego i svih onih protuva, od sitnih kriminalčića do onih kriminalaca krupnog kalibra, kojima je prebiti čovjeka, opljačkati pa i ubiti ako treba, bilo kao hljeba se najesti. Kod Ćele se počelo društvo skupljati tek poslije pola noći, kad se svugdje, sve zatvori. A kafana je radila cijelu noć. Ustvari nije ni imala radno vrijeme.

Nekad, kada se igra barbut, kafana se zaključavala, ko se zatekao unutra, zatekao. A kockalo se u velike pare. Tu je ipak glavnu riječ imao moj komšija Nijaz Selmanović - Đildo.

Mi „hašišari“ smo u početku, zazirali od te rupe od kafane, kako smo je zvali. Ali jednog dana, ja bio DJ u tek otvorenim „Domovima“. Priđe mi za pult, sjećam se ko danas, tip ćelav u kožnoj jakni, onako konspirativnog izgleda, vidi se da pripada kriminalnom miljeu. Pita me jesam li ja taj i taj, da je on Mišo Ćelo, eto kupio je džuboks „Kvadro“, kako kaže, pa ako imam vremena da navratim kod njega, da vidim taj Džuboks, pošto se, eto, ja razumijem u muziku i da mu napišem spisak „singlica“ koje će on kupiti za džuboks.

Hajde da ga ne razočaram, obećam da ću doći da to pogledam. I stvarno, ja i Tupče jednom poslije diska, otprativši naše djevojčice kući, onako uz put svratismo kod Ćele. Mislim da je bio kraj jula 1978. godine, ako se dobro sjećam. Kafana je bila u centru Pala, sa glavne ceste se skretalo u pravcu Miljacke, tačno u drugom smjeru od nekadašnjeg vrlo popularnog kafića „Galerija“, smještena u privatnoj kući. U prizemlju gdje je namijenjen prostor za garažu Mišo je otvorio kafanu.

Navodno je dugo godina bio po Njemačkoj, bavio se tamo sumnjivim poslovima, da li sa prostitutkama, ko će mu ga znati, pa je čak tamo, navodno i robijao. Kafana je više ličila na neki podrum. U prvoj sali osim za šankom, obično nije bilo nikoga, dok je u drugoj sali, koja je imala samo jedan mali prozorčić, bila atmosfera kao u bordelu, prigušeno crveno svjetlo i patos prekriven jeftinim plavim itisonom. Stolovi su bili niski, ono namjenski pravljeni u bravarskoj radnji i pokriveni glatkim furnirskim pločama. Stolice niske, meke, tapacirane, takođe kućne izrade. Zimi se ta prostorija grijala, pećicom na ugalj „Kreka-Veso“. Kad smo tad prvi put ušli u kafanu, dočekala nas za šankom Mišina žena, konobarica.

Utegnuta u tijesnu crnu kožnu suknju, preko koje je kipilo salo, džins košulju i iste crne boje, kao suknja, kožno prsluče. Zakleo bih se da je imala i kožni šešir na glavi. Navodno, da je bila iz Zagreba, a svi su je znali pod nadimkom „Majkica“. Rekli smo joj ko smo i da tražimo Mišu. Ona nas uvede u drugu prostoriju, a Mišo kad me je poznao, će onako teatralno, kao da predstavlja predsjednika i potpredsjednika Amerike zavikati, da ga svi čuju: „Ovo su moji gosti večeras, Majkice, daj im da jedu i piju šta hoće, sve je na moj račun“.

A za jesti, kod Miše Ćele je bilo, zavisi od prilike, sendviča, kobasica kuhanih u vodi i tvrdo kuhanih jaja. Sendvič je obično bio sa tanko izrezanom, onom sapunjavom slaninom ili od jeftinog parizera, kobasice su bile ispucale u vodi od dugog kuhanja i opet nanovo, u istoj vodi kuhane, sve dok se ne prodaju. Jaja su bila betonski tvrda od kuhanja, a dugo nekad i predugo su se, poslije Vaskrsa jela šarena jaja, pa sve do kraja maja. Ali kunem se, u životu sam imao prilike da jedem baš specijalitete, jeo sam nekad i u renomiranim restoranima, širom svijeta, ali i dan danas, kad dobro ogladnim i kad poželim pojesti nešto za svoju dušu, sjetim se tih sendviča i taj ugodan osjećaj sitosti poslije njih.

E, onda se, poslije tih sendviča, moglo nastaviti piti i do zore, kod Miše Ćele. Otvoreno govoreći, godinama kasnije, moja raja i ja nikada nismo ušli kod Ćele trijezni, a pod dva, uvijek smo tu ulazili gladni, isplakanih stomaka, što gemištom, što pivom. Šta god da nam je doneseno za jelo, za nas je to bila mlada jagnjetina sa ražnja (kod Gojka, iznad Jablanice).

Razglednica sa Pala/Foto: M. Bičić

Pale osamdesetih godina

Elem, kad smo prvi put ušli, odmah mi u oči pade publika. One rabadžije iz „Famosa“ i „Pilane“, pa neki tipovi koji su sa mnom išli još u osnovnu, a onda nekim čudom nestali iz mog života i normalno, puna sala onih tipova, sumnjive prošlosti i još sumnjivije budućnosti, te lokalni alkosi, kao Kerli, Žuna, Džo, nekakav Vitko. Neki su danas, kad ovo pišem, već odavno mrtvi, Bog da im dušu prosti.

Tu negdje, pored te pećice je ispod tog jedinog prozorčeta, treštao džuboks marke Kvadro, sav u fluorescentnim plavim lampama. A treštali su narodnjaci i to baš oni „gdje me nađe“ za „iza dvanaest“. Iznad džuboksa uramljen članak iz „Oslobođenja“ pod naslovom „Pucnji iz bara“. Neko je nekad potezao tu pištolj i valjda i pucao, pa to u crnoj hronici, u „Oslobođenju“ objavljeno, a Ćelo to ljubomorno čuvao. Više, što su mu kafanu nazvali barom, nego zbog pucnjave. Jer tu nije prošlo veče bez belaja.

Jednom je neki razbijač, potjerao i Ćelu i Majkicu nožem jer mu nisu dali piće, a oni nagule jedno za drugim da bježe, kroz ono malo prozorče. Majkica nekako i zbrisala, a naš Kerli, inače lokalni alkos i provala od čovjeka kad je pijan, uhvati Ćelu za noge i reče: „…stani Mišo, nisam ti platio gemišt“. Godinama se Pale smijalo na tu Kerlijevu foru.

Tu našu prvu noć kod Ćele, znam da je onaj pomenuti Vitko, svaku drugu flašu piva razbijao sebi o glavu. Na opšti smijeh i zadovoljstvo publike. I ja nesrećnik, eto tu doživio svoje „vatreno“ krštenje.

Naravno da je zaboravio Ćelo zašto je on mene zvao, a ja i Tupče širom razgoračenih očiju, upijali sve te novine, kad našem stolu priđe jedan Brane, takođe zvani Ćelo (znao sam ga dok smo vozarili Ćirom u Sarajevo u školu). Pita jesam li ja Suki, vidim, pijan. Potvdno klimnuh glavom, a on će ti: „Pozdravio te Zoka sa stanice i reko da ti ovo prenesem“ i zviz glavom u nos.

Taj Zoka je upravo bio jedan od tih iz Famosa što nas nisu mogli, saznam kasnije. Dok dođoh sebi, nos krvav, nas razvadili (ko fol, jer se nismo ni tukli, niti sam ja znao šta se desilo i „ko je ugasio svjetlo“), malo poslije on dolazi, izvinjava se gotovo plače, eto žao mu, kasno me eto poznao, šta ću popiti. Mišo već zvao miliciju. Uzela nam milicija podatke. Ja se tako razbijenog nosa izmirio sa Branom, gotovo se izljubili, ali sam se ja ipak zarekao, da više nikad moja noga u tu rupčagu neće kročiti, a onda mi jedan mračni tip, koji je bio kod Ćele inventar reče: „Pa probio si led junače, nema toga koji bar jednom u Ćelinoj kafani nije dobio po nosu, nemoj da ti to srcu teško pada. Tebe, ovdje više nikad niko prstom neće dotaći.“

Tako je i bilo, svaki put i to godinama poslije, kad nismo imali gdje i kad je sve bilo zatvoreno išli smo kod Ćele. A tuče, belaja, pucnjave, potezanje noževa, razbijenih glava, noseva, toga je uvijek bilo na dnevnoj bazi. Nekad je bilo i dosadno ako toga nije bilo. Al' eto, nas više nikad, niko, nije dirao. Lagano se, vremenom, topila i ta netrpeljivost radničke klase prema nama „hašišarima“, pa smo se znali zajedno, a najviše na njihov račun (jer smo mi vazda bili kokuzi) i dobro iznapijati.

Nikad mi nisu smetali ni ti narodnjaci „gdje me nađe“, niti sam ih slušao, niti sam zbog njih tu dolazio. Kod Ćele su svi ljudi dolazili iz dva razloga, da ubiju tugu ili radost u alkoholu, a i zato, što Pale tada i u to doba, nije nudilo nikakvu drugačiju alternativu. Jedno je ipak ostalo pismeno zabilježeno iz tog vremena i to u arhivi paljanskog sudije za prekršaje.

I Brane Ćelo i autor ovog teksta, moja malenkost, su proglašeni krivim i morali platiti globu zbog remećenja javnog reda i mira, (ili odležati 7 dana zatvoru). Pokojni sudija Glogovac je na moje pitanje, zašto sam ja kriv, obrazložio, da je nedolično jednom studentu Filozofskog fakulteta, da ulazi u takve objekte. I da ta kazna ima više, poučni karakter. Obrazloženje nisam tada razumio, ali sam kaznu platio.

Eto tako su izgledale te dvije kafane moje mladosti, obje mi podjednako drage, a toliko drugačije. Ostala je još jedna, koju ne znam kako da nazovem, da l' uopšte kafanom, a svi smo je zvali „Kolibom kod Sreta“. Nju i atmosferu u njoj da bi opisali, e zato čovjek mora biti, baš dobro inspirisan i o tome, jedan, drugi put.

Piše: Suad Džanko