Teško je precizno utvrditi da li je u porodicama sa mnogo dugovječnih ljudi uzrok genetika ili način života, jer su najvjerovatnije imali i sličan način ishrane i uslove života.

Iako je smrt neizbježna, dužina života drastično varira među ljudima. U čemu je tajna dugog života? Da li je naša dugovječnost već kodirana u našoj DNK ili je to određeno našim životnim stilom? Šta kažu naučnici koji se bave starenjem?

Prosječni životni vijek u mnogim razvijenim zemljama je već oko 80 godina. Ima i onih koji su živjeli mnogo duže – najstarija osoba za koju se zna, živjela je 122 godine. Neki naučnici tvrde da ljudski vijek može da traje 123 godine.

Jedanaestorici naučnika koji se bave starenjem portal Sajens alert je postavio pitanje: „Da li je dugovječnost prvenstveno određena genetikom?” Evo šta su saznali.

Dugovječnost – u poređenju s čim?

Stručnjaci su imali dvije različite interpretacije ovog pitanja:

1) Da li je dugovječnost ljudi u poređenju sa drugim vrstama prvenstveno određena genetikom?

2) Da li je dugovječnost ljudi u poređenju jednih s drugima prvenstveno određena genetikom?

Genetika određuje dužinu životnog vijeka među vrstama

Različite životinjske vrste imaju veoma različit životni vijek. Grenlandska ajkula može da poživi i do 400 godina, dok neke vrste insekata žive samo pet minuta. Ove razlike određuje genetika.

Profesor Dejvid Džems, stručnjak za starenje sa Univerzitetskog koledža u Londonu, kaže da „Ukoliko pitanje glasi: Da li su gornje granice dugovječnosti kod ljudi kao vrste prvenstveno određene genetikom? U tom slučaju, odgovor je 'apsolutno jesu‘.”

Na primjer, maksimalni životni vijek ljudi je približno dvostruko duži od naših najbližih srodnika među višim primatima, kao što su šimpanze i gorile, prensi RTS.

Kod ljudi, način života je važniji od genetike

Doktor Džems dodaje: „Ako pitanje podrazumijeva: Da li su razlike u životnom vijeku između pojedinih ljudi prvenstveno određene genetikom, onda je odgovor 'vrlo malo vjerovatno'.”

Većina stručnjaka složila se sa dr Džemsom. Iako genetika igra ulogu u dugovječnosti, ona nije primarni faktor koji je određuje.

Profesorka Dženet Tornton, stručnjak za starenje i ćelijsku biologiju i nekadašnja direktorka Evropskog instituta za bioinformatiku, kaže da „genetika učestvuje sa manje od 30 odsto u dugovječnosti – ali tačno je da se dugovječnost javlja u porodicama – to jest, u porodicama dugovječnih ljudi je bilo mnogo predaka koji su dugo živjeli”.

Koliko dugo ćemo živjeti ne zavisi samo od naših gena

Teško je precizno utvrditi da li je u porodicama sa mnogo dugovječnih ljudi uzrok genetika ili način života, jer su najverovatnije imali i sličan način ishrane i uslove života. Proučavanje DNK ovih ljudi moglo bi nam reći nešto više.

Profesor Ken Parkinson, stručnjak za starenje i onkologiju sa Univerziteta „Kvin Meri” u Londonu, kaže da „mnogi istraživački timovi to pokušavaju da razumiju sekvenciranjem DNK stogodišnjaka i superstogodišnjaka i vršenjem analize na nivou genoma”.

Učinak životnog stila na dugovječnost je očigledan kada se pogleda kako se prosječna dužina životnog vijeka povećavala tokom stotina godina zbog povećane dostupnosti čiste vode, hrane i medicinske njege.

S druge strane, suprotno očekivanom, pokazalo se da bi ograničavanje kalorija koje se unose moglo biti povezano sa dugovečnošću ljudi. Još jedan odlučujući faktor životnog stila je i vježbanje. Pokazalo se da čak i lagana vježba od 15 minuta dnevno povećava očekivani životni vijek za oko tri godine.

Na individualnu dugovečnost ljudi utiče genetika, ali ne prvenstveno. Profesor Lorna Heris, ekspert za genetiku i ćelijsku biologiju sa Univerziteta Ekseter, zaključuje da: „genetika može da vas pripremi za dug život, ali onda treba da uradite prave stvari da biste to i postigli”.