Optuženik je bio veliki čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonu koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiocima suđenja sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost – započinje priča koju je 2009. godine objavio Vašington post.

Autor priče „Džin Vajngarten“, za koju će kasnije dobiti Pulicerovu nagradu, postavio je sljedeća pitanja: Šta se to dogodi u ljudskom mozgu da su širom svijeta, inače brižni roditelji puni ljubavi, sposobni naprosto zaboraviti na svoje dijete u vrućem autu i ono umre? Zaboravljanje djeca na zadnjem sjedištu zastrašujuća je greška. Ipak, da li je to zločin?

Vajngarten je na ta pitanja odgovorio nakon što je razgovarao s 13 tragičara, roditelja koji moraju pokušati da nastave život sa onim šta su učinili, kao i sa brojnim stručnjacima za "mozak" i psihologiju. Dijelove legendarnog teksta „Fatalna rasejanost“ prenosimo u nastavku.

Medicinska sestra plakala na svjedočenju

Kad je bolnička, medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-nazad, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopšte nije mogao da progovori, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakav sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to da osjeti, a zatim i da umre.

Optužen je za ubistvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Majls Harison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta – zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobilni – kada je zaboravio da ostavi sina Čejsa u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za stolicu u kolima gotovo devet sati na parkingu u Herndonu usred ljetnje vrućine.

Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva greška, ali da li je to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudija. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u zadnjem dijelu sudnice sjedile su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetioce one nisu bile rodice ili prijateljice optuženog.

U SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje

Kad se suđenje završilo, Lin Balfur i Meri Parsk otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele da budu tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako, i na puno složeniji način, prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično – troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću istoriju. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv način.

„Smrt od hipertermije“ službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste... Inače pun ljubavi i pažljiv roditelj, jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno – zaboravi dijete u autu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, kroz ljeto do rane jeseni.

Prije dvije decenije to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih, stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji vazdušni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječije stolice pomjere na zadnje sjedište, a onda zbog još bolje sigurnosti da se okrenu ka suvozačkom mjestu. Malo ko je predvidio strašne posljedice smanjene vidljivosti djeteta. Ko im može zamjeriti, je li? Kakva to osoba zaboravlja bebu?

To se može dogoditi svakome

Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih godišta. Majke će to učiniti jednako vjerovatno kao i očevi. To se događa hronično odsutnim i fanatično organizovanim, fakultetski obrazovanim i marginalno pismenim. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom svešteniku. Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pica majstoru. Dogodilo se to pedijatru. To se dogodilo raketnom naučniku.

Prošle godine to se dogodilo tri puta u jednom danu. Bio je to najgori dan dosad u najgoroj godini dosad u fenomenu koji ne daje znak da jenjava. Činjenice se u svakom slučaju malo razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati šta je učinio, često telefonskim pozivom supružnika ili staratelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što tamo čeka je najgora stvar na svijetu.

Svaka priča je jeziva na svoj način

Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela muzika i zabava. Drugi muškarac, želeći brzo da završi svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi – uključujući Meri Parks iz Blaksburga – odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupili dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primjetili leš na zadnjem sjedištu.

A zatim tu je i poslovni čovjek iz Čatanuge u američkoj saveznoj državi Tenesi koji mora živjeti s ovim – alarm s detektorom pokreta aktivirao se tri puta u njegovom automobilu koji je bio parkiran na vrućini. Ali kad bi pogledao ne bi vidio ikoga kako se mota oko automobila. Zato je daljinskim deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Možda ne postoji čin ljudskog neuspijeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva, vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća – greška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivice daleko veću od bilo koje koju sudija ili porota mogu izreći – i ne podižu nikakve optužbe. U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehat bio toliko velik, a povreda toliko teška da se to mora nazvati teškim krivičnim djelom i mora se striktno sprovoditi.

Isti slučajevi, različite presude

Samo pet dana prije nego što je Majls Harison zaboravio svog mališana na parkingu kompanije Herndon u kojoj je radio, slično se dogodilo nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu, električar iz Portsmuta u Vidržiniji, Endrju Kulpeper, pokupio je mališana od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harison je optužen za krivično djelo. Kulpeper nije. U oba slučaja odluku je donijela jedna osoba. U Harisonovom slučaju to je bio Rej Morog, državni advokat iz Ferfeksa. U intervjuu nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za ubistvo iz nehata, Moro je objasnio svoju odluku: „Puno se toga može reći o obavezi ljudi da zaštite svoju djecu. Kad imate djecu, imate odgovornost. Vrlo sam čvrst u odbrani dječije sigurnosti“.

Morog i sam ima dvoje djece, u dobi od 12 i 14 godina. Upitali su ga može li zamisliti da se ovo dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu, a onda se, deset minuta kasnije odlučio reći: „Moram reći da mi se to ne bi moglo dogoditi. Ja sam pažljiv otac“.

U Portsmutu je odluku da se Kulpeperu ne sudi donio državni tužilac. Koliko god smrt djeteta bila tragična, smatrao je, policijska istraga pokazala je da nije bilo krivičnog djela jer nije bilo namjere. Kulpeper se nije bezosjećajno kockao sa dječijim životom – zaboravio je da je dijete tamo.

- Bilo bi jednostavno u ovakvom slučaju prepustiti odluku poroti, ali to nije ispravno - rekao je tužilac Mobli. Odgovornost tužioca je postizanje pravde, a ne postizanje neke vrste rezultata. Mobli je i sam izgubio dijete. Njegova ćerka je umrla od leukemije 1993. u dobi od tri godine. Mobli tvrdi da se njegova odluka temelji na zakonu, ali ima i iskustvo kakav je osjećaj izgubiti dijete.

Dakle, nakon sinovljeve smrti, Endrju Kulpeper poslat je kući da pokuša da živi ostatak svog života s onim šta je učinio. Nakon smrti sina, Majlsa Harisona optužili su ga za teško krivično djelo. Njegove su fotografije izlazile u novinama i na televiziji. Unajmio je skupog advokata. Obje su strane mjesecima gradile svoje slučajeve. Svjedoci su okupljeni i intervjuisani. Pokušaji nagodbe nisu uspjeli. Suđenje je započelo.

Nakon što je oslobođen, čovjek se srušio

Sud je čuo kako su Harison i njegova supruga bili par bez djece u kasnim 40-ima koji očajnički žele postati roditelji. Pričali su o svojim trima posjetama Moskvi, svaki put išli su na naporan 10-satni put željeznicom do ruskih provincija. Tamo su u sirotištu uspjeli pronaći i usvojiti svog 18-mjesečnog sina. Harisonova komšinica posvjedočila je kako je gledala kako se novi otac zabavlja u dvorištu sa svojim sinom. Harisonova sestra svjedočila je kako je nedjeljama pomagala svome bratu i snaji da pronađu idealni vrtić za dječaka, kojem je bila  potrebna posebna pažnja kako bi se oporavio od posljedica bolnih prvih mjeseci života.

Harisonova je majka izjavila da je Majls bio dobar sin i savršen otac pun ljubavi. Iznenađena, ali smirena, Harisonova supruga Kerol opisala je telefonski poziv koji joj je muž uputio odmah nakon što je otkrio šta je učinio, telefonski poziv koji je primila u autobusu dok se vraćala kući s posla. Bilo je to, rekla je, nerazumljivo vrištanje. Na kraju je sudija okružnog suda u Ferfaksu presudio da Majls Harison nije kriv. Nije bilo zločina, rekao je, pozivajući se na identične pravne razloge koje je Erik Mobli naveo kao razlog što uopšte nije optužio Endrjua Kulpepera.

Čuvši presudu Harison je uzdahnuo i zajecao, a zatim pokušao ustati, ali u tom čovjeku nije ostalo ništa. Noge su ga izdale i srušio se na koljena. Pa ako to nije ubistvo, šta je to? Nesreća?

- Ne, to nije najbolja riječ. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar - kaže Mark Varšauer međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju.

Vidio ljude oko automobila, onda shvatio da je to njegov automobil

Varšauer je Fulbrajtov stipendista specijalizovan za upotrebu laptopova za opismenjavanje djece. U ljeto 2003. vratio se u svoju kancelariju sa ručka i zatekao gomilu ljudi oko automobila na parkingu. Policija je razbila prozor. Tek kad se približio, Varšauer je shvatio da je to njegov automobil. Tada je shvatio da je tog jutra zaboravio odvesti svog 10-mjesečnog sina Majkija u vrtić. Majki je bio mrtav. Varšauer nije optužen za zločin, ali mjesecima nakon toga razmišljao je o samoubistvu. Postupno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i osjećaj krivice.

- Nedostaje nam izraz za ovo - kaže Varšauer i dodaje kako treba da razumijemo zašto se to događa ljudima kojima se događa.

- Sjećanje je mašina i nije besprijekorna. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na ćelijskom nivou naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobilni potencijalno ste sposobni zaboraviti svoje dijete - objašnjava Dejvid Dajmond, profesor molekularne fiziologije i savjetnik veteranske bolnice u Tampi.

Kako mozak finkcioniše?

U svom istraživanju bavi se preplitanjem emocija, stresa i pamćenja. Otkrio je da pod nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sastava, primitivnog dijla mozga koji je – dizajnom starim poput dinosaurusa – nepažljiv, neanalitičan, glupav.

Dajmond je stručnjak za pamćenje sa lošim sjećanjem, onaj koji je nedavno, dok se vozio do šoping centra, shvatio da njegova unučica spava u zadnjem dijelu automobila. Sjetio se samo zato što je njegova supruga, koja se vozila pored njega, spomenula bebu. Razumio je šta je moglo da se desi da je bio sam sa djetetom.

Ljudski je mozak, kaže Dajmond, veličanstven, ali zapravo je riječ o uređaju u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede iznad prototipa mozga koji još koriste niže vrste. Na vrhu uređaja nalaze se najpametniji i najpokretljiviji dijelovi, prefrontalni korteks koji razmišlja i analizira, te hipokampus koji stvara i zadržava naša neposredna sjećanja. Na dnu se nalaze bazalne ganglije, gotovo identične mozgu guštera, koje kontrolišu dobrovoljne, ali jedva svjesne akcije.

Dajmond kaže da u situacijama koje uključuju poznate, rutinske motoričke sposobnosti, ljudska životinja tera bazalne ganglije u službu kao svojevrsni pomoćni autopilot. Kad naš prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš dan na putu do posla, neuke, ali učinkovite bazalne ganglije upravljaju automobilom. Zato ćete ponekad voziti od tačke A do tačke B bez jasnog sjećanja na put kojim ste prošli, skretanja koje ste napravili ili pejzaža koji ste vidjeli.

Obično, kaže Dajmond, ovo delegiranje dužnosti „djeluje lijepo, poput simfonije. Ali ponekad se pretvori u „Uvertiru iz 1812“. „Tada topovi preuzimaju i prevladavaju“, ističe Dajmond.

Eksperimentalno izlažući pacove prisutnosti mačaka, a zatim bilježeći promjene u mozgu glodara, Dajmond je otkrio da stres, bilo iznenadan, bilo hroničan, može oslabiti moždane centre, čineći ih osjetljivijim na maltretiranje bazalnih ganglija. Vidio je da se ista takva stvar događa u slučajevima koje je pratio, uključujući smrt djece u automobilima.

- Čini se da je kvalitet prethodne roditeljske njege nevažan. Važni činioci koji se neprestano pojavljuju uključuju kombinaciju stresa, emocija, nedostatka sna i promjene u rutini, pri čemu bazalne ganglije pokušavaju učiniti ono što bi trebalo da učine, a svjesni um je previše oslabljen da bi mogao odoleti. Ono što se događa je da se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno brišu i ponovno ispisuju, kao kod kompjuterskog programa. Ako se memorijski sklop ne pokrene ponovno, na primjer ako dijete ne zaplače ili ako žena ne spomene da je dijete na zadnjem sjedištu, to može u potpunosti nestati - zaključuje Dajmond za Vašington Post.